* Elizabeta i Valentin iz Kanjiže su prešli da žive u Trešnjevac. Oboje rade pa, srećom, ne zavise potpuno od turbulentnog stočarskog tržišta
 
Selo Trešnjevac nalazi se na krajnjem severu Vojvodine i pripada opštini Kanjiža. I u ovom selu, baš kao i u većini vojvođanskih sela, prisutan je trend  depopulacije. Delom je na to uticala i blizina granice, pa su stanovnici uglavnom odlazili u zemlje Evropske unije u potrazi za poslom i boljim životom. Trend napuštanja sela, prema rečima Erdelji Valentina iz ovog sela, posebno je bio izražen pre sedam-osam  godina, kada je i najviše stanovnika napustilo selo. Po njegovoj proceni, bar 30 odsto stanovnika Trešnjevca je otišlo u tom talasu. U to vreme u selu se godišnje rađalo svega dvoje-troje dece. Danas ljudi sve ređe napuštaju selo, a prema rečima našeg sagovornika, u selu se ovih godina rađa i do 15 beba godišnje. Da li je uzrok ove promene kriza koja nije mimoišla ni EU – može se samo nagađati. U Valentinovom slučaju na odluku da sa porodicom ostane u selu uticalo je to što je ovde rođen i što je još kao mali zavoleo poljoprivredu, kojom su se bavili i njegov otac i deda.
– I supruga i ja smo nekoliko godina živeli u Kanjiži u stanu, ali želeo sam da živim na selu i bavim se poljoprivredom. Kupili smo ovde kuću i renovirali je, a ubrzo nakon toga pokrenuo sam svinjarsku proizvodnju, priča Valentin, koji u Trešnjevcu živi sa ženom i dva sina, a ovih dana rodiće im se i treći sin.
Svinjarstvom su simbolično počeli da se bave pre sedam godina kada su od prijatelja Ronalda Hola iz Hollo Company dobili na poklon žensko prase. Vremenom je stasalo za priplod, pa su dobili potomstvo i polako širili proizvodnju u objektima koje su zatekli kada su kupili kuću. Međutim, pre četiri godine prijavili su se na konkurs fondacije "Prosperitati" za nabavku krmača i svinjarske opreme. Dobili su sredstva  i tada su prodali sve životinje koje su imali i kupili rasna grla najsavremenije Topigs genetike i novu opremu. Objekat za krmače su sami izgradili.
– Trenutno imamo 34 krmače čiju prasad prodajemo, a samo mali deo životinja utovimo, oko 50 godišnje. Imamo svoju mešaonu, a osnovne komponente za hranu za životinje kupujem od oca koji obrađuje oko 20 jutara, ali i od poznanika, rođaka, priča Valentin koji je ove godine prvi put u arendu uzeo četiri jutra da bi na njima proizveo deo hrane za životinje.
I pored toga što ima savremenu genetiku i delimično obezbeđenu hranu, kaže da od svinjarstva trenutno ne može ništa da zaradi.
– Ušli smo u jedan od ciklusa kada u svinjarstvu nema zarade, a pre godinu i po dana situacija je bila potpuno drugačija. Navikli smo da se situacija u ovoj proizvodnji stalno menja, pa se nadamo da će uskoro biti bolje, priča naš sagovornik, koji bi želeo da poveća broj krmača na 50–100, ali i da proširi proizvodnju tovljenika.
Napominje da svoju veoma kvalitetnu prasad uspeva da proda nešto skuplje poznatim kupcima, koji znaju o kakvom kvalitetu je reč. Međutim, čak ni tako, u aktuelnim tržišnim prilikama ne može da bude rentabilan.
– Sreća je da smo i supruga i ja zaposleni i da ne zavisimo isključivo od svinjarstva. Bilo bi dobro da se svinje plaćaju po kvalitetu, jer mi skuplje plaćamo krmače, trudimo se da obezbedimo kvalitetnu hranu i uslove, a na kraju nam to niko ne prizna, smatra Valentin.
Valentinova supruga Elizabeta, rodom iz obližnjeg Totovog Sela,  ne krije da je njoj ipak više prijao život u Kanjiži, gde i dalje radi i svakodnevno putuje. Tamo i deca idu u vrtić. Odlučila je da podrži supruga i u seoskim poslovima učestvuje koliko je god to moguće s obzirom na decu, vođenje domaćinstva i zaposlenje. Uz sve obaveze, ovi mladi ljudi rade i neke dodatne poslove kako bi se izborili za standard života koji žele i zaslužuju. Elizabeta se bavi prodajom lekovitih biljnih ulja, a proizvodi i mikrobilje. Mikrobilje je drugim rečima naklijalo i poniklo seme različitih biljnih vrsta koje, kako je dokazano, u sebi sadrži znatno veću koncentraciju hranljivih sastojaka u poređenju sa potpuno razvijenim biljkama. Supružnici ga i sami koriste i kažu da su njegovom upotrebom značajno popravili zdravstveni status.
Njihovoj deci, Zalanu i Maksimu, prija život na selu. Valentiin priča da se, bez obzira na to što su još uvek mali, uključuju u seoske poslove – ulaze u svinjce, nose slamu, čiste objekte... Otac bi želeo da i oni ostanu na selu, ali samo ako budu imali uslove za kvalitetan  život. U suprotnom ih, kaže, neće sprečavati da odu.
Koliko mladi ljudi trenutno imaju motiva da ostanu u ovom selu –  teško je reći. Porodica Erdelji ima svoju viziju, a svako treba da odluči  šta su mu životni prioriteti. Iako je Trešnjevac lepo selo, sa uređenim putevima, internetom, dobro snabdeveno, treba reći da za zabavu nema mnogo prilike. U selu postoji jedna kafana i diskoteka koja je otvorena jednom sedmično. Deca do osmog razreda imaju školu, a posle, ako žele dalje da se školuju, moraju putovati. Autobuski saobraćaj, prema rečima naših domaćina, nije baš najbolje rešen, tako da su kola imperativ u svakom domaćinstvu. U tom slučaju od svega onoga što kao prednost nudi grad deli ih svega desetak minuta vožnje, koliko ima do Kanjiže. Porodica Erdelji je odlučila da im to nije daleko.
A. Milić
 
Projekat "Mladi bračni parovi na selu – doprinos ukupnom prosperitetu ruralnih sredina u AP Vojvodini" sufinansiran je sredstvima iz budžeta Pokrajinskog sekretarijata za kulturu, javno informisanje i odnose s verskim zajednicama. Stavovi izneti u podržanom medijskom projektu nužno ne izražavaju stavove organa koji je dodelio sredstva.
 
 
29. OKTOBAR 2021.