
Torak je lepo ravničarsko selo smešteno na levoj obali Begeja u opštini Žitište, nedaleko od granice s Rumunijom. Upravo iz ove susedne zemlje svojevremeno su se doselili stanovnici u Torak, pa i danas Rumuni čine ogromnu većinu stanovnika. Nekada su postojala dva Torka, Veliki i Mali, podeljeni na osnovu toga iz kog kraja Rumunije su se doselili njegov stanovnici. Prvi su u srpski Banat stigli iz Sakalaza, drugi iz Serdina. Nakon Drugog svetskog rata sela su spojena u jedno nazvano Begejci, a pre nešto manje od 20 godina selo je nazvano jedinstvnim imenom Torak. Iako sada zvanično postoji samo jedan naziv koji ih povezuje, u govoru se još uvek spominju Mali i Veliki Torak, i to ne samo kao geografske odrdnice za delove sela već i iz razloga što su doseljenci u ova dva dela sela doneli veoma različite običaje i kulturno nasleđe iz postojbine. Kulturne posebnosti odnose se na način izrade nošnji, devojačke spreme, običaje pri obavljanju svakodnevnih radnji u kući i polju, obeležavanje praznika, kulinarstvo... Ipak, mnogo toga im je zajedničko, a posebno su prepoznatljive okretne igre i pesme karakteristične za Rumune.

- Ono što Rumuni čuvauju od zaborava je toliko lepo i bogato da bi bilo šteta da se ne sačuva. U svaku nit nošnje utkali su osećanja i strogo se vodi računa o tome da su šare i boje na njima skladne. Tako je i kada su u pitanju ručni radovi ili izrada tradicionalnih ćilima neprevaziđene lepote. Ovi ćilimi živopisnih boja šarali su se u zavisnosti od namene, a devojka za udaju je u svojoj spremi morala da ima barem jedan. Nažalost, niko više ne pravi ćilime na ovaj način tako da su oni koje čuvaju članice Udruženja stari i više od 100 godina i prenose se s generacije na generaciju. Kao udruženje smo imali priliku da posetimo i druga mesta i države i svuda gde se pojavimo pobuđujemo pažnju, kaže Svjetlana Marković, koja je po struci doktor veterinarske medicine, a u ovo selo ju je, kako kaže, dovela ljubav prema suprugu koji je iz Torka. Kasnije se zaljubila u običaje i tradiciju.
Udruženje u kojem je angažovana osnovano je upravo s ciljem očuvanja vrednosti i razvoja lokalne zajednice, ali se zalaže i za poboljšanje žena u svojoj sredini. Ovo udruženje je i član Ženske ruralne mreže Vojvodine koja povezuje slična udruženja i pomaže im da zajedničkim aktivnostima razvoj i očuvanje ruralnih sredina podignu na viši nivo.
Kulinarstvo Rumuna takođe ima svoje posebnosti i postoje jela koja se prave samo u Torku.


U knjizi je opisano sedam događaja karakterističnih za ovo mesto. Jedan je odlazak kod kuma za Božić. Zapisano je da je drugog dana Božića, posle ručka, kod kuma išla snajka iz kuće sama, doterana u najlepšu garderobu koju je imala. Ona je nosila sve ono što su ostale žene iz kuće pripremale. U kumovsku kuću je obavezno unosila kolak, svinjsku domaću dimljenu kobasicau, kolače, tortu, orahe, suve šljive i slatkiše. Kolak se umotavao u ručno vezenu ili šlinganu maramu.
Drugi običaj koji je poštovan je zimsko okupljanje rodbine, odnosno svaka familija je pozivala najbližu rodbinu da zajedno provedu jedan dan. Gošće su se bavile ručnim radom, a domaćica je pripremala ručak. Uveče su muževi dolazili po svoje žene i ostajali bi na večeri i druženju.
Sledeći običaj koji su "Banaćanke" opisale u svojoj knjizi odnosi se na uskršnji ponedeljak kada su sve porodice izlazile na groblje. Tom prilikom su se za pokoj duše nosili slani kolak, kobasica, crvena jaja, kolači i krofne. Donosila se i flaša s rakijom i jedna čašica, kao i bokal s vodom.

Žito se odnosilo kući kočijom, a letina se vršila vršilicama. Ovaj posao je obavljalo preko 20 osoba, od kojih šest žena. Pošto se radilo ceo dan, radnicima su spremani i doručak i ručak i večera.
I branje kukuruza je bilo posao koji je zahtevao dobru organizaciju i angažovanje više ljudi, jer se brao ručno. U berbu se išlo rano izjutra, a odlazila je cela familija s radnicima, dok je kod kuće ostajala najstarija žena, koja je čuvala decu. Nakon branja, kukuruz se kući odnosio kočijom da bi se korpama utovarao u kotarku (ambar). Uveče se spremala večera za sve.
Svinjokolji su se tradicionalno organizovali zimi, a u jednom domaćinstvu su se uglavnom klale po dve, ređe tri svinje. Muškarci su bili zaduženi za klanje, nakon čega su "prljili" svinje slamom, pa ih prali i delili na dva dela. Potom su ulazili u kuću da bi raskomadali meso. Žene su spremale doručak, ručak i večeru. Za doručak se jeo "langoš", pekla se džigerica i sveža slaninica. Nakon doručka, žene su prale creva i spremale ih za kobasice i bele kobasice.
Za ručak se pravio kuvani kiseli kupus sa slaninom, mesom i brizlama i paprikaš od mesa i rebaraca. Krofne su se služile posle podne. Večera se sastojala od čorbe od paradajza sa usitnjenim mesom, pečenog mesa i kobasica, rena i kompota.
Radni dan se za žene završavao uz priču, a mušarci su igrali "filku" (igra karata).
Poseban protokol poštovao se prilikom pozivanja na svadbu. Svadba je obavezno bila nedeljom. Petak je bio dan kada se pozivalo na pravljenje rezanaca za supu. Kod mladoženje, pozivala je mladoženjina majka i sestra ili najbliža rođaka, a kod mlade je pozivala sama mlada sa sestrom ili najbližom rođakom. U subotu su se pravili rezanci u šatoru koji je već bio postavljen od četvrtka, a tog istog dana popodne su mladi momci išli u pozivanje na svadbu. Išli su konjima i kočijama ili fijakerima koji su bili okićeni ćilimima i vezenim peškirima s praporcima. Pozivali su na svadbu praćeni muzikom.
Mnogi od ovih običaja se više ne poštuju, jer je savremeni način života uneo promene u način obavljanja seoskih delatnosti. Međutim, ima i onih koji nisu opisani u knjizi, ali još uvek su aktuelni. Jedan od njih je korinđanje uoči Božića.
- Rumuni su pravoslavci, ali Božić slavimo 25. decembra, a dan pre toga deca idu da korinđaju. Nekada su za to od domaćina u čiju kuću bi došla dobijala slatke pletenice, nalik na tradicionalni kolač kolak, orahe, jabuke i slično. Običaj korinđanja se zadržao do danas s tim da deca dobijaju čokolade i bombone, kaže Dojna Bute, jedna od osnivača Udruženja "Banaćanke".
Dojna Bute važi za velikog poznavaoca rumunskog kulturnog nasleđa. Ona objašnjava da onoga dana kada bi se u nekoj porodici rodila devojčica na razboju je počinjala izrada njene spreme - ćilimi, stolnjaci, jastučnice, jastuci... Mustre za devojačku spremu bile su tajna i ljubomorno ih je čuvala svaka porodica.
- Naše nošnje su posebno bogate i rađene su ručno, tkanjem prirodnih vlakana, zatim šivenjem i ukrašavanjem vezom. Razlikuju se u zavisnosti od toga da li je porodica iz Malog ili Velikog Torka. Ženske nošnje iz Velikog Torka sastoje se od bluze, vunene kecelje i suknje, koja je imala iste motive kao i košulja. Muška nošnja sastoji se iz širokih pantalona, bele bluze, jeleka, opanaka i šešira, ili zimi šubare, priča Dojna Bute i napominje da se na osnovu šara moglo zaključiti da li se radi o devojci, udatoj ženi, koliko dece ima i slično.
U Malom Torku, kako priča naša sagovornica, ženska nošnja sastojala se od bluze, jeleka izrađenog od kadife ili svile sa cvetovima i suknje bez kecelje. Na glavu su stavljale marame koje su se vezivale nazad. Muška nošnja je veoma slična onoj iz drugog dela sela.
Aleksandra Milić
TAJNE BAKINE KUHINJE
U Torku je nedavno održana šesta manifestacija "Tajne bakine kuhinje", koju su organizovale članice Udruženja žena "Banaćanke - Torak". Manifestacija je ove godine bila deo projekta "Čuvarkuća", koji pod sloganom "Vojvodina naša kuća" realizuje novosadska "Fondacija 021".
U okviru takmičarskog dela manifestacije, udruženja žena su pokazala znanje i umeće u tri kategorije. Ocenjivan je izložbeni prostor na temu "Devojačka sprema za udaju". U drugoj kategoriji, žene su se takmičile u izradi pogačica sa čvarcima, a u trećoj u umešnosti spremanja salčića s pekmezom.
DEVOJAČKA SPREMA
Iako prema rečima iz udruženja penzionerki u Torku, Katice Polverezan, među mladima nema mnogo inetresovanja za tradiciju, i ove žene se trude da očuvaju kulturu Rumuna. Postoje punih 18 godina, a za ovogodišnju manifestaciju "Tajne bakine kuhinje" pripremile su minijaturu devojačke spreme da bi pokazale svima koji su zaineteresovani šta je jedna devojka koja se sprema za udaju nekada morala da ima.
- Tu su kudeljni čaršafi, dunja, tri reda vezenih prekrivača, šest jastuka, jer ih toliko stane u jedan krevet. Svaki jastuk je imao vez. Obavezan deo spreme je i ćilim, priča Katica i napominje da su mladini roditelji kupovali i krevet i ormar, a darivali su i dukate.
Projekat "Sela - čuvari tradicije Srba i manjinskih naroda u Vojvodini" sufinaniran je sredstvima iz budžeta Pokrajinskog sekretarijata za kulturu, javno informisanje i odnose s verskim zajednicama. Stavovi izneti u podržanom medijskom projektu nužno ne izražavaju stavove organa koji je dodelio sredstva.
6. SEPTEMBAR 2019.