* Kum se smatra najvažnijim gostom, pa mu se ukazuje sva počast
* Igra s mladom popularna u gotovo svim nacionalnim zajednicama
 
Posle prosidbe, veridbe i niza drugih običaja koji prethode venčanju sledi svadba. Veselje ponekad traje dva, pa čak i tri dana i upotpunjeno je mnogim običajima i svadbenim ritualima koji animiraju svatove i čine da svadba bude što zanimljivija. Svaka nacionalna zajednica na području Vojvodine ima svoje specifične običaje, ali mnoge radnje i rituali su zajednički za sve.
U Vojvodini se kod Srba na dan svadbe prvo ide po kuma. Ovo se čini ujutru. Kum se smatra najvažnijim gostom, pa mu se ukazuje sva počast. U tekstu o srpskim svadbenim običajima, objavljenom u "Poljoprivrednikovom poljoprivrednom kalendaru 2018", diplomirani geograf Dušanka Marković piše da kumu nije dozvoljeno ni da hoda po zemlji, nego su ga prevozili u kolicima, ili je hodao po hoklicama (manje stolice). Kum je prelazio s jedne na drugu, a momci su bili dužni da mu stolice premeštaju. U Banatu je običaj da se po kuma ide s karucama nakićenim obajlijom koju je kum dobijao na poklon od svekrve.
I kod rumunskog življa svadbena ceremonija, koja se uvek organizuje nedeljom, takođe počinje odlaskom po kuma. Slično je i kod Slovaka i kod Mađara.
 
Odlazak po mladu
 
Pravilo je da svatovi s kumom odlaze po devojku i odvode je na venčanje. Kod Srba u povorci najpre ide kum, stari svat, dever, pa vojvoda s vojvodinicom. Na prilazu nevestinom domu svatove su sačekivali svadbari iz devojačkog doma i pratili do mesta veselja. U nekim vojvođanskim mestima zabeležen je običaj "skidanja jabuke". Naime, svatovima se nije dozvoljavalo da uđu u kuću devojačku dok iz puške ne pogode jabuku postavljenu na najviše drvo u dvorištu ili na koplje na kapiji. Jabuku je gađao mladoženja ili neki dobar strelac s njegove strane.
Devojku izvodi njen brat, koji ne dozvoljava pristup mladoj dok je "ne otkupe". Nevestu je najčešće otkupljivao dever. Izvođenje mlade pratile su šaljive scene, pregovaranja i cenkanja koja su imala magijski sadržaj i smisao. Najčešće su izvođene dve "lažne mlade", prerušen muškarac i velom prekrivena starica. Kao treća izvodila se prava mlada. Kada se postigne dogovor o otkupu, dever predaje mladoj veo, venac i cipele, u desnu cipelu stavlja novac i simbolično daje nagradu u novcu nevestinom bratu, odnosno, daje "zlato za zlato". Ovaj običaj ima korene u nekadašnjem otkupu devojke. 
 I kod Rumuna postoji sličan običaj. U tekstu "Svadbeni običaji kod Rumuna u Banatu", objavljenom u "Poljoprivrednikovom poljoprivrednom kalendaru 2006", dr Mirjana Maluckov navodi da je jedan od rasprostranjenih običaja prepoznavanje i plaćanje otkupa za nevestu prilikom dolaska svatova u njenu roditeljsku kuću. Obično je u kući skrivaju dok ne dobiju odgovarajuću sumu novca za nevestu. Ponegde su domaćini spremni da već otkupljenu mladu ponovo ukradu, pa dever mora da je na oprezu, jer se može dogoditi da je po više puta otkupljuje. 
Nevestu pred svatove uvek izvodi neki od njenih muških rođaka. Kada nevestu prikažu mladoženjinim svatovima, obično je ovi daruju novcem. U Banatskom Novom Selu kum traži tanjir, pa prvo on i njegovi pratioci daju novac, zatim dever i ostali. Na kraju novac izruče nevesti u kecelju i ona ga predaje materi. U Nikolincima, pošto se kum i dever pogode za otkupnu cenu, dever otkupljuje nevestu. 
 
S venčanja prvo u nevestinu kuću
 
Na venčanje se ide određenim poretkom. Kod Srba, kako piše Dušanka Marković, dever i njen brat idu uz nevestu, a mladoženja uz fiferku (mladinu drugaricu). Ponegde mladoženja ide s kumom i starim svatom na čelu kolone. Povratak s venčanja obavezno je bio drugim putem u odnosu na onaj kojim se došlo u crkvu, a s uverenjem da se izbegnu zle čini i namere i da se mlada ne bi vratila svojoj porodici. S venčanja mlada i mladoženja idu zajedno. Sve do kraja 19. veka, u najvećem delu Vojvodine, bilo je uobičajeno da se s crkvenog venčanja vraćalo na ručak mladinoj kući. Ovaj običaj se najduže zadržao u Sremu, do Drugog svetskog rata. Ulazak u kuću mladinu, kao i kod mladoženje, preprečavan je koritom punim vode na ulaznoj kapiji. Taj običaj zvao se "Dunav", "Tisa", "skela" ili "vozarina". Svi svatovi su morali da "pređu preko Dunava" i da za to "plate skelarinu". Skelarinu su naplaćivale kuvarice ili reduše, i to držeći varjaču u rukama za slučaj da neko neće da plati. Za mladence je plaćao kum. Voda koja ima moć pročišćenja (purifikacije) i zaštite, uz vatru, smatra se osnovnim elementom stvaranja života.
 I kod Rumuna na venčanje i sa venčanja ne ide se istim putem, a svatovi se posle venčanja, takođe, vraćaju u kuću nevestinih roditelja. Tu se, kako navodi dr Malackov, izvode razni običaji: na kapiji devojčine rodne kuće postave lanac, sekiru i kotao ili vedro sa vodom (Banatsko Novo Selo), pored vedra sa vodom stoje čuvari sa nožem i sekirom (Lokve). Svatovi ubacuju u kotao metalni novac, koji pripada redušama koje rade u kuhinji i one posle tim novcem kupe šećer za slatku rakiju koju kuvaju po odlasku svatova (Banatsko Novo Selo). Nevestina mati spremi čašu vode, koju nevesta pri ulasku u kuću udari nogom i prevrne - da lakše rađa.
 
Kod Slovaka svadba na dva mesta
 
Slovačka svadba, kako u tekstu "Slovačka svadba u Pivnicama", objavljenom u "Poljoprivrednikovom poljoprivrednom kalendaru 2006", opisuje etnolog Ana Seč, organizuje se na dva mesta: u kući mladinih roditelja "odáfki" i u kući roditelja mladoženje "svadba", ili u nekim iznajmljenim prostorima i svi običaji se obavljaju paralelno na oba mesta, naravno osim venčanja. Koordinator svadbenih običaja je "starejší" (kod mlade ga zovu "odaváč"). On bi trebalo da bude viđen čovek u selu, crkvi, koji ne pije, zna lepo da govori, koji je ozbiljan, čestit i uzoran. U selu danas ima sedam-osam takvih ljudi koji vrlo rado idu na svadbu kao "starejší". Među njima nema konkurencije, štaviše, jedan drugome pozajmljuju svoje zbirke svečanih govora, dijaloga i pesama. "Starejší" može da bude i neko od rodbine i u ovom slučaju mu se ne plaća za uslugu. Uglavnom svi preferiraju "starejšeho" kao tuđu plaćenu osobu, da bi se rodbina veselila bez obaveza. 
Jedan od najznačajnijih elemenata slovačke svadbe je i opraštanje neveste i mladoženje od roditelja, rodbine, prijatelja i suseda pri odlasku iz svog doma na venčanje. I nevesta i mladoženja se opraštaju rečima "starejšého". To je obično propraćeno plačom koji podstaknu veoma dirljive reči u kojima se zahvaljuju roditeljima na svemu što su do tada učinili za njih i mole za oproštaj za učinjene grehove. Posle opraštanja iz mladoženjinog doma cela svadba ide po mladu. Polaze u određenom poretku: mladoženja ide u pratnji dve devojke - "družice", za njima "starejší", kum, kršteni kumovi mladoženje, rodbina i omladina sa muzikom. U mladinom domu se sreću "starejší" i "odaváč", koji se uzajamno pozdravljaju ustaljenim dijalogom. Posle opraštanja mlade istim poretkom, svadba kreće na venčanje, napred mladoženja sa svojim svadbarima, a iza mlada sa svojim. Mladu na venčanje prati njen brat ili drugi momak iz rodbine i mladoženjin "družba". 
 
Ulazak mlade u mladoženjinu kuću
 
Dolazak svatova u kuću mladoženje prati niz obreda i običaja. Kod Srba, kako piše Dušanka Marković, jedna od prvih ritualnih radnji, dok je još na kolima, jeste davanje mladoj sita okićenog peškirom, u kome je pšenica ili pirinač, a ponekad i jabuka. Sito joj je davala svekrva. Nevesta pšenicu razbacuje na četiri strane, zasipa krov kuće i prisutne svadbare. Sito baca na krov, a jabuku sebi iza leđa. Prema verovanju, ukoliko se sito zadrži na krovu to je znak da će se mlada zadržati u kući. Ponegde je običaj da svatove, naročito mladence, pirinčem posipa svekrva. Žito simboliše sreću, radost i plodnost, kao i napredak u novoj porodici. Svekrva je nevesti dodavala i nakonjče (ukolče, nakolče). Ona ga celiva, podiže uvis, triput okreće i daruje košuljom ili tkanom torbom punom slatkiša. Nekada se nakonjče dodavalo dok je mlada bila još na konju. Otuda i naziv nakonjče. Obično je to muško dete starosti dve do pet godina iz najuže mladoženjine porodice. Time se magijskim putem želelo uticati na plodnost i želju da uskoro i mladenci dobiju dete.
Posebni obredi se odnose na ulazak mlade u kuću, jer je prema narodnom verovanju bračna veza ozakonjena upravo tim činom. Na ulazu u kuću dočekuje je svekrva sa šećerom ili medom, dva hleba i dve boce crnog vina. Ponegde i sa solju i svećama. Svekrva mladence ritualno poslužuje slatkim i time izražava dobrodošlicu snaji i želju da među mladencima vlada sloga i ljubav.
Mlada obredno prelazi kućni prag, obavezno desnom nogom i unosi u novi dom dva hleba ispod pazuha i dve flaše vina u rukama. Na taj način, simbolično, svojim dolaskom u kuću, unosi sreću, radost i berićet. Potom u pratnji svekrve tri puta obilazi oko ognjišta i stola sa hranom. 
Slično običajima Srba, i kod Slovaka svekrva najčešće dočekuje nevestu sa dva hleba u rukama, od kojih jedan daje snaji, a drugi sinu. Nevesti predaje još i bokal s vodom i zapaljenu sveću. Postoji još i niz drugih radnji koje se razlikuju od mesta do mesta.
 
Ubiranje novca za mladence
 
Jedan od svadbenih običaja koji je zastupljen kod gotovo svih nacionalnih zajednica u Vojvodini jeste igra s mladom. Najverovatnije je preuzet od mađarskog stanovništva. Kod Mađara se ovaj običaj naziva menyasszonytánc. To je prilika da mladenci zarade malo novca, piše Ana Berta u tekstu "Mađarski svatovi u Maradiku", objavljenom u "Poljoprivrednikovom poljoprivrednom kalendaru 2006". Igri s mladom prethodi najava tifera koja ide u taktu čardaša. Kada se igra s mladom završi, mladoženja odvodi mladu da se presvuče. Ona oblači crvenu haljinu, pripasuje belu kecelju koju je dobila od svekrve i obuva papuče. Novac od igre s mladom čuva kum između dva tanjira. Mlada novac stavlja u kecelju, a kum razbija tanjire (dva tanjira) da bi bilo poroda.
I kod Srba se plaća ples s mladom koji se organizuje posle ponoći. Pravo prvog plesa zavisilo je od plaćanja, ali su postojala određena pravila kada je u pitanju redosled plesača. U Šajkaškoj je prvi igrao mladoženja za koga majka plaća ples, a potom gosti koji žele da plate. Na severu Bačke mladinu igru započinje kum. On izvodi mladu na sredinu i određuje sebi i svima "taksu za igranje". Neko plati da mlada sedne, a kada mladoženja primeti da je manje onih koji plaćaju, uzima mladu i sakriva je. Ovaj običaj postojao je i u Sremu, a igru je započinjao kum ili vojvoda. S mladom je najpre plesala sva rodbina, a potom i mladoženja. U Banatu je igra s nevestom započinjala uz kolo "Negotinka?. Igru plaćanjem otvara svekrva, a igra njen sin, mladoženja.
 U mnogim mestima u Banatu i na rumunskim svadbama uveče se igra s nevestom. Onaj koji želi da igra s mladom plaća kumu. Ubiranje novca za mladence je tradicija i kod Slovaka. Ovaj običaj ima karakterističan naziv "hajnal". Svaki gost koji želi da da novac mladencima priđe ka glavnom stolu i predaje ga "starejšemu".
Bogatsvo običaja i ritualnih radnji tokom svadbe svih nacionalnih zajednica koje žive u Vojvodini veliko su bogatstvo i neprocenjivo kulturno blago koje treba negovati, jer su deo njihovog, ali i identiteta Pokrajine, koja pridaje veliku pažnju i značaj multikulturalnosti. 
Julkica Crnobarac
 
26. oktobar 2018.
 
 
Stavovi izneti u podržanom mediskom projektu "Nematerijalno kulturno nasleđe Srba i nacionalnih zajednica u poljoprivredi i selima Vojvodine" nužno ne izražavaju stavove Pokrajinskog sekretarijata za kulturu, javno informisanje i odnose s verskim zajednicama, koji je dodelio sredstva.