* U dobijanju oznake geografskog porekla za ova tri proizvoda svoj doprinos svakako je dao i  Grad Novi Sad 

* Nema gastronomskih manifestacija u Vojvodini bez sarme od futoškog kupusa, fruškogorskog lipovog meda i begečke šargarepe

 

Grad  Novi Sad svake godine ulaže značajna sredstva u podsticanje poljoprivredne proizvodnje, pre svega one u organskom sistemu i proizvoda sa zaštićenim geografskim poreklom. Subvencioniše se nabavka semena, finansira sertifikacija, promocija, kao i obuka proizvođača tih proizvoda. Na širem području Grada Novog Sada iznedrena su tri prozvoda sa zaštićenim geografskim poreklom. To su: futoški kupus, fruškogorski lipov med i begečka šargarepa. 

Zašto baš ovi proizvodi? Odgovor je jednostavan: to su proizvodi koji imaju dugu tradiciju na ovim prostorima. Gaje se ili proizvode od davnina, odlikuju se specifičnim karakteristikama, uslovljenim sortom, mikroklimatom, zemljišnim osobinama i drugim pojedinostima svojstvenim samo njima.

 

Futoški kupus

 

Posebno mesto svakako pripada "futoškom kupusu", jer je to prvi brend, ne samo na području Grada Novog Sada već i čitave Vojvodine koji je zaštitio geografsko poreklo. A kako su pionirski pokušaji uvek najteži, to je i čitav postupak zaštite, od elaborata,  sertifikacije, umnožavanja semena, standardizacije proizvodnje i prerade do dobijanja zaštinih markica trajao više godina.

Zaštita oznake geografskog porekla pre svega ima za cilj da se zaštite kvalitet i karakteristike proizvoda koje su rezultat specifičnog geografskog podneblja, odnosno specifičnih prirodnih i ljudskih faktora, načina proizvodnje, pripreme i prerade proizvoda koji se primenjuju u strogo definisanom geografskom području.

Gajenje kupusa u Futogu, mestu na obalama Dunava, nedaleko od Novog Sada, ima višedecenijsku tradiciju. Postoje pretpostavke, kako u monografiji "Proizvodnja kupusa" navode njeni autori dr Janko Červenski i dr Slađana Medić Pap, da se kupus u Futogu počeo gajiti u 18. veku, tačnije od 1760. godine, kada je Marija Terezija naselila na ovo područje Nemce, koji su gajili mladi krompir kao predusev, a kupus kao drugi usev i snabdevali Beč ovim povrćem. 

Decenijskim gajenjem kupusa u Futogu formirala se jedna populacija koja se na osnovu kvalitetnih osobina izdvajala od ostalih. Može se jesti i pripremati na mnogo načina: svež, sladak, u salati, kao prilog, ukiseljen, a poseban specijalitet je svakako sarma od listova ukiseljenog kupusa. Proizvođači su, kako navode autori knjige, svake godine počeli da ostavljaju samo određene, najbolje biljke za seme. Dugogodišnjim odabiranjem stvorena je posebna populacija "futoški kupus", koja se odlikovala izuzetnim biološkim i tehnološkim  karakteristikama, kako za potrošnju u svežem stanju, tako i za kiseljenje.

Širenjem savremenih, pre svega uvoznih, ali i domaćih sorti i hibrida kupusa, činilo se da će  "futoški kupus" biti potisnut u zaborav. Međutim, zahvaljujući proizvođačima koji su ljubomorno čuvali seme ove autohtone sorte i entuzijastima, među kojima posebno treba istaknuti Gorana Puaču, jednog od osnivača i dugogodišnjeg predsednika Udruženja "Futoški kupus", inicijatora i vizionara, pokretača ideje da se futoškom kupusu  vrati mesto koje mu pripada, da bude proizvod sa zaštićenim geografskim poreklom i da postane jedan od srpskih brendova na svetskom tržištu. Od zacrtanih ciljeva mnogo toga je realizovano. Međutim, članovi Udruženja "Futoški kupus", koje je ujedno i nosilac oznake geografskog porekla, dobijene 2008. godine, još uvek vode bitku s falsifikatorima. Nije svaki kupus proizveden u ataru Futoga "futoški kupus". Ovaj brend čini posebna populacija čija se proizvodnja odvija po standardizovanoj tehnologiji, a koju obavljaju za tu sertifikovanu proizvodnju registrovani prozvođači. Oni su nosioci markica koje im dodeljuje Ministartvo poljoprivrede, a one garantuju da se radi o proizvodu sa zaštićenim geografskim poreklom.

 

Fruškogorski lipov med

 

Ohrabreni rezultatima koje su Futožani postigli u zaštiti geografskog porekla "futoškog kupusa", pčelari s područja Fruške gore, okupljeni u novosadskom udruženju "Jovan Živanović", upustili su se u postupak zaštite geografskog porekla njihovog brenda, monofloralnog "fruškogorskog lipovog meda", za šta su i dobili ovu oznaku, o čemu smo u više navrata pisali u "Poljoprivredniku".

A zašto baš lipov, a ne, na primer, bagremov, suncokretov ili neki drugi, za šta, takođe, postoje rasprostranjene pčelinje paše u Vojvodini, u ovom udruženju kažu da je lipov med koje pčele proizvode sakupljajući polen ove medonosne biljke na Fruškoj gori  po svojim karakteristikama i lekovitosti daleko ispred sličnih konkurentskih proizvoda. Naime, sadržaj polena u ovom medu je, kako se navodi u elaboratu, najmanje 60 odsto, a većina dobijenih količina na teritoriji područja gde se sakuplja sadrži 80 i više procenata polena lipe. Da je ovaj udeo zaista veliki, najbolje potvrđuju zvanični propisi o monofloralnom medu koji se poštuju u svetu. Prema tim propisima svaki med koji sadrži 29 odsto polenovih zrna smatra se monofloralnim. Takođe, značajno je napomenuti da  najveći udeo polena lipe u monofloralnom medu koji je postignut u svetu iznosi 55,9 odsto.  

To praktično znači da fruškogorski lipov med sadrži najmanje pet odsto, a u praksi i mnogo više polena lipe u poređenju sa sličnim proizvodima i mogao bi, kako kažu dobri poznavaoci pčelinjih proizvoda, da parira, u svetu čuvenom po svojoj monofloralnosti, manuka medu. Ova vrsta meda potiče iz Australije i Novog Zelanda, a zahvaljujući dobrom marketingu i medijskoj kampanji, postao je jedan od najskupljih vrsta meda u svetu, za koji kupci plaćaju i nekoliko stotina evra po kilogramu.

Činjenica da u vreme cvetanja lipe ne postoji medonosnija biljna vrsta lipu svrstava u veoma značajnu pčelinju pašu, kako sa aspekta funkcionisanja pčelinjih društava, tako i sa aspekta intenzivne proizvodnje meda. To, između ostalog, može da bude i jedan od razloga izražene monofloralnosti meda. 

Sakupljanje lipovog meda na području Fruške gore doseže u daleku prošlost. Naime, kako se navodi u elaboratu za zaštitu geografskog porekla fruškogorskog lipovog meda, prisustvo velikih šuma lipe na Fruškoj gori je već prvim naseljenicima ove ostrvske planine dalo mogućnost da sakupljaju lipov med. Pčelarenje je bilo stacionarno, i to prevashodno na lokalitetima u neposrednoj blizini naseljenih mesta. Intenziviranje pčelarstva se verovatno može povezati s prelaskom Slovena u hrišćanstvo. Potreba za voskom uticala je na formiranje pčelinjaka na crkvenim i manastirskim imanjima. U Srbiji se pčelarstvo pominje još u "Hilandarskoj povelji" Stefana Nemanje iz 1198. godine. Razvoj pčelartva na Fruškoj gori je posebno intenziviran zbog marljivosti i dobre organizovanosti srpskih doseljenika, koji su na ovo područje došli predvođeni patrijarhom Arsenijem III Čarnojevićem. A na efikasnost iskorišćavanja lipove paše posebno je uticao Jovan Živanović, koji je krajem 19. veka u pčelarsku praksu uveo košnice s promenljivim nastavkom, čime je omogućen razvoj mobilnog pčelarstva. Tako su prvi pčelari s Fruške gore, koji su težili intenziviranju proizvodnje, još početkom 20. veka svoje košnice selili iz naseljenih mesta u kojima su živeli i nosili ih, najčešće pomoću volovske zaprege, na veću nadmorsku visinu, dublje u lipovu šumu, kako bi što efikasnije iskoristili fruškogorsku lipovu pašu. Dugogodišnje prilagođavanje i razvoj tehnoloških procesa i dinamike pčelarenja omogućili su pčelarima da maksimalno iskoriste resurse i blagodeti fruškogorske lipove šume.

Da bi poneo oznaku zaštićenog geografskog porekla, lipov med sakupljen na Fruškoj gori mora na tom mestu i da bude izvrcan. To znači da pčelari ne mogu da sele košnice sve dok med ne bude izvrcan, a s obzirom na to da mora da prođe određeni period da med sazri, pčelari gube po jednu pašu. Cena ovog meda je nešto veća od drugih vrsta, a s obzirom na kvalitet i veliku monofloralnost, ni izbliza nije onakva kakva bi bila primerena. Na to dobrim delom utiču tržište i kupovna moć domaćih potrošača.

 

Begečka šargarepa

 

Najmlađa u grupi proizvoda sa zaštićenim geografskim poreklom na području Vojvodine je begečka šargarepa. Ona se, kažu proizvođači, odlikuje posebnim ujednačenim izgledom, intenzivnom bojom, prijatnim mirisom i nenadmašnim ukusom. Sve su to prepoznali kupci i u našoj zemlji, ali i u inostranstvu i spremni su da plate koji dinar više. A ove osobine begečka šargarepa duguje tehnologiji proizvodnje, ali pre svega mikroklimi i sastavu zemljišta na kojem se proizvodi. Sve su to bili dovoljni razlozi da zadruga "Begečki povrtari", koja okuplja oko 30 zadrugara, odluči da izradi elaborat o zaštiti geografskog porekla begečke šargarepe. Istina, na njihovu odluku uticale su i komšije iz Futoga, koje su uspešno zaštitile svoj brend. Ali, za razliku od "futoškog kupusa", gde se radi o određenoj populaciji ove povrtarske biljke, Begečani štite geografsko poreklo područja na kojem se šargarepa proizvodi po standardizovanoj tehnologiji. To područje se prostire u ataru Begeča, Futoga, Gložana i Čelareva. Te površine su, u stvari, aluvijalni nanosi uz reku Dunav, koji su bogati peskom i lesom. Ovo zemljište je plodno i omogućava da šargarepa nesmetano raste u dubinu i formira koren pravilnog oblika, što je jedna od osobina begečke šargarepe. 

U elaboratu o zaštiti geografskog porekla se, između ostalog, navodi da koren treba da ima cilindričan oblik sa zaobljenim vrhom, bez korenovih dlačica i sekundranih izdanaka. Intenzivno je naraxaste boje, uključujući i vrat šargarepe. Meso šargarepe je krto, hrskavo, veoma ukusno i slatko, zahvaljujući sadržaju šećera. Od osnovnih hranljivih sastojaka "begečka šargarepa" sadrži najviše ugljenih hidrata, više od pet odsto. Sadrži i više od 40 miligrama beta-karotena u 100 grama, koji joj obezbeđuje naranxastu boju. Ima i dobro izbalansiran sadržaj askorbinske kiseline. Sadržaj suve materije u korenu je visok, a nitrata nizak.

U dobijanju oznake geografskog porekla za ova tri proizvoda svoj doprinos svakako je dao i  Grad Novi Sad. Ali, podrška je potrebna i nadalje, jer oznaka geografskog porekla se svake godine mora odbraniti. Promocija i marketinški nastup su ono na čemu se stalno mora raditi. A za sve to potrebna je podrška. S obzirom na do sada uložena sredstva, nema sumnje da će Grad Novi Sad i u narednim godinama nastaviti da podržava ove, ali i druge poljoprivredne proizvodnje na svom području.

Julkica Crnobarac

 

NEKE ODLIKE FUTOŠKOG KUPUSA

 

Populacija "futoški kupus" je kasne vegetacije, namenjena za kasnu proizvodnju, kako za kiseljenje, tako i za potrošnju u svežem stanju. Lisna rozeta je tamnije zelene boje, s prosečno 10 listova u rozeti. Poluuspravnog je oblika, polusedeća, s ravnim, slabo nazubljenim obodom lista. Listovi su tanki, lako savitljivi, elastični. Nervatura lista je slabije naglašena, što doprinosi lepšem izgledu ukiseljene glavice i sočnijoj strukturi svežeg ribanca. Prečnik rozete u proseku iznosi 90,2 centimetra.

Odnos visine i prečnika glavice ukazuje na oblik koji se izražava indeksom glavice. Srednja vrednost indeksa glavice  je 0,8, što znači da "futoški kupus" ima blago spljošten oblik. S obzirom na to da je namenjen i za potrošnju u svežem stanju i za kiseljenje važan je i sadržaj šećera, koji pri vrhu glavice iznosi 3,1 odsto, na sredini 3,3, a pri korenu 3,4 odsto.

Dužina vegetacije od nicanja do tehnološke zrelosti iznosi, u proseku, do 138 dana. Prinos glavice po hektaru je oko 50 tona.

 

7. decembar 2018.