* Ostali bez posla u državnim firmama i okrenuli se poljoprivredi
* Od nasleđenih tri jutra od oca do 320 hektara, koliko trenutno obrađuju i seju uglavnom žitarice
 
Tranzicija i privatizacija u poljoprivredi iznedrila je poslednjih dvadesetak godina kod nas novi tip poljoprivrednika. Danas je u poljoprivredi, osim porodica tradicionalno vezanih za zemlju, i veliki broj onih koji su, koliko do juče, bili zaposleni u nekom od državnih preduzeća. Kada su, iz raznoraznih razloga, ostali bez posla, manje ili više  postali su uspešni  povrtari, ratari, voćari, stočari. To se  odnosi i na braću Zorana i Gorana Simetića iz Čuruga koji se, po onome što su do sada postigli u poljoprivredi, mogu svrstati među veoma uspešne. Goran je radio 17 godina kao vozač u Bečejskoj pivari, a Zoran  se 18 godina  bavio  optičarskim zanatom u novosadskom "Sineoptiku".  Igrom sudbine danas su to što jesu. I ne kaju se zbog toga, iako, kažu, danonoćno rade u "najvećoj fabrici pod otvorenim nebom".  
- Jedina veza koju smo imali s poljoprivredom jesto to što smo još kao stariji osnovci, kasnije i zaposleni, u slobodnom vremenu i za godišnje odmore, radili za dnevnicu kod čuruških gazda. Pomagali smo i ocu na porodičnom imanju, ali u to vreme nismo ni pomislili da bismo mogli napustiti firme i baviti se samo poljoprivredom, kažu Goran i Zoran.
Sa skromnim sredstvima, ali jakom voljom i upornošću, Simetići su najpre na tri jutra nasleđena od oca počeli da gaje povrće. Sve do pre tri godine uporedo su se bavili povrtarstvom i ratarstvom. Tada su  odlučili da se okrenu samo uzgoju ratarskih useva i prestanu s proizvodnjom krompira, luka i bostana, koji je zauzimao najveći deo od 12  jutara površine pod povrćem.
 - Bili smo primorani da to učinimo iz dva razloga: zbog nestabilnosti tržišta povrća, posebno povećanog uvoza, i cena, kao i sve izraženijeg nedostatka radne snage. Malo zvuči čudno, ali od  povrtarske proizvodnje, kako smo iz godine u godinu povećavali površine i istovremeno instalirali zalivne sisteme, više  smo imali štete nego koristi, kaže Zoran navodeći da su jedne godine proizveli  bezmalo 500 tona krompira sorte "dezire", koji kod nas niko nije hteo da kupi, pa su ga navrat-nanos dali ispod cene jednoj čipsari u Republici Srpskoj.
Simetići su danas u potpunosti okrenuti ratarskoj proizvodnji zasnovanoj na većim površinama. Za dvadesetak godina danonoćnog rada "dogurali" su dotle da, u ovom momentu, uoči prolećne setve prave računicu šta im je isplativo da seju na 320 hektara što njihovog, što zakupljenog zemljišta.
 - Teško je u našim tržišnim uslovima biti dobar poljoprivrednik i prognozer, ali iskustvo stečeno u radu svih ovih godina govori nam da je gajenje žitarica, ipak, najisplativije. Kukuruz svake godine, a tako će biti i ove, zauzima najveći deo površina. Sejemo, poštujući plodored, i pšenicu, ječam, suncokret, soju... Do pre neku godinu imali smo dosta površina i pod šećernom repom, ali odustali smo i od te proizvodnje zbog toga što nije bila isplativa,  objašnjava Zoran. 
Simetići imaju kompletnu mehanizaciju koja se sastoji od više traktora do dva kombajna novije generacije. Sav posao na njivama odrade bratski i porodično. Ulažu u dalju proizvodnju, kupovinu opreme, a  istovremeno na ravne časti  dele sve što zarade. Veliku pomoć imaju od dece, koja rade s njima rame uz rame. Posebno se to odnosi na Goranovog sina Branislava i Zoranovu kćerku Vericu, studente završnih godina Poljoprivrednog fakulteta u Novom Sadu.
- Naše iskustvo i njihovo tek stečeno, kako teoretsko tako i praktično znanje, kao i želja da stalno napreduju i uvode inovacije u proizvodnju, već daju vidljive rezultate. Vidi se to i po sve većim  prinosima zasejanih ratarskih biljaka. Srećni smo zbog toga i zato ne brinemo za budućnost imanja koje smo stvorili, kažu ponosno braća Goran i Zoran.
Kao i mnogim drugim ratarima, Simetićima je najveće muka da  unovče ono što proizvedu na njivama. Višegodišnjim depresivnim cenama pšenice, kukruza, soje... doskočili su tako što su kupili par starih kuća u selu i izgradili podna skladišta gde čuvaju rod. Istovremeno im služe i za smeštaj brojne mehanizacije, rezervnih guma, mineralnog đubriva u zimskom periodu.
- Naučili smo da rod nikad, kao što smo bili primorani  u početku, ne prodajemo bez preke potrebe neposredno nakon što ga skinemo sa njiva. Sada pratimo berze i tržišna kretanja i čekamo najpovoljniji momenat za prodaju. Kupci su nam veće i manje  firme, mlinovi, mešaone stočne hrane, kaže Zoran.
Ne žale se Simetići, kao što je to kod naših poljoprivrednika uobičajeno, na  subvencije koje "na kašičicu" dobijaju od države. Uzdaju se najviše u svoj sopstveni rad, zarađeno ulažu u kupovinu zemljišta, mehanizaciju, dalju proizvodnju, uvek teže boljem kvalitetu i prinosima...
-  Za nas bi najveća pomoć od države bila mogućnost da nabavimo  subvenconisano gorivo, bez plaćanja akciza. Utrošak goriva i maziva  od svih grana poljoprivrede najviše opterećuje ratarsku proizvodnju, što u troškovniku ulaganja znatno utiče na cenu koštanja proizvoda, kažu Goran i Zoran. 
Ova dva rođena brata koja, zajedno s porodicama, žive u jednoj kući i zajedničkom domaćinstvu, a pritom su u svemu složni, daju najbolji primer svojim naslednicima da slede njihov put.
 
 K. Rajević
 
OSNOVALI I  ZADRUGU
 
Braća Simetići su pre par godina, sa još desetak  poljoprivrednika, uglavnom ratara iz sela, osnovali  Zemljoradničku zadrugu "Agro-invest".
-  Shvatili smo da samo udruženi i kupovinom veće količine možemo znatno jeftinije da dođemo do neophodnog repromaterijala, koji nam je svima potreban, pogotovo sada pred setvu, kaže Goran i napominje da svaki zadrugar samostalno odlučuje kome će, kada i pod kojim uslovima prodati svoj rod.