U ovom trenutku procena prinosa nove pšenice bila bi prerana, jer se ne zna kako će prebroditi posledice niskih temperatura iz februara. Kakva god da bude godina do početka žetve 2021, sa zasejane površine oko 595.000 hektara požnjeće se, u roku od stotinak dana, dovoljno pšenice za domaće potrebe i neophodni izvoz. Ipak, iz žitarskih udruženja se nagoveštavaju velike zalihe lanjske pšenice, čak 500.000 tona, koje nisu prodate, odnosno izvezene. Ova impozantna količina pšenice vredi najmanje 100 miliona evra na međunarodnom ili domaćem tržištu, a proizvedena je sa najmanje 100.000 hektara. Kako je moguće da tako tražena berzanska roba ostane neprodata, baš u Srbiji, državi sa tradicijom u proizvodnji i trgovini ovim hlebnim žitom. Pretvorena u brašno, vrednost ove pšenice se udvostručuje. Sigurno je da bi ratari želeli da saznaju gde se nalazi ta pšenica, u kom regionu Srbije, ko su vlasnici, kakvog je kvaliteta i zdravstvenog stanja, ko su skladištari, kakvi su planovi sa njom i sl. Možda treba inicirati i vanredni popis te pšenice i prezentovati ga stručnoj javnosti. Taj posao mogu da izvedu nadležni državni organi i organizacije. Jer to je naša bruka, kao izvoznika pšenice, o čijem se kvalitetu veoma stidljivo govori. Poznata je činjenica da Srbija troši oko 100.000 tona mesečno za ishranu stanovništva i potrebe prehrambene industrije. Takođe se zna kolike treba da budu robne rezerve države. Dostupan je bilans prošlogodišnje žetve. Sve iznad bilansa domaćih potreba, moralo bi biti preraspoređeno u druge namene, kako ne bi opterećivalo domaće tržište u vreme žetve. 
S druge strane, svedoci smo da kukuruz ima istu cenu, ili je čak skuplji od pšenice, što treba iskoristiti na najbolji način. Skup kukuruz ugrožava domaće stočarstvo i dovodi ga do beznađa. Deo pšenice slabijeg tehnološkog kvaliteta treba preusmeriti u stočarstvo, kako se to radi u mnogim državama EU i celom svetu. Hranljiva vrednost pšenice je čak veća od kukuruza i u stočnoj hrani. To bi bilo korisno kako za državu tako i za izvoznike kukuruza, a spasilo bi se stočarstvo. Jer sa skupim kukuruzom i još skupljom sojom malo stočara nalazi računicu u daljem tovu svinja ili goveda.
Kako je nastao problem velikih zaliha? 
Bilo bi neprimereno da se za veće zalihe prošlogodišnje pšenice od očekivanih (! ?), okrive primarni proizvođači, a ne manje sposobni izvoznici i trgovački lobiji. Ne treba isticati koliko je važno da se ovi problemi razreše do predstojeće žetve. Bilans prošlogodišnje žetve od skoro tri miliona tona, sa zalihama iz 2019, omogućavao je izvoz blizu 1,5 miliona tona. Međutim, nepostojanje obaveze kupaca (tj. otkupljivača) da razvrstavaju i lageruju pšenicu po važećem SRPS kvalitetu, omogućilo je pojedinim trgovcima da "miksaju" pšenicu pokušavajući tako da plasiraju i onu neuslovnu. I to nije ništa novo za domaće kupce i prerađivače. U žetvi 2019. je bilo mnogo problema sa zdravstvenim kvalitetom pšenice. Ta pšenica je posebno skladištena, prema izveštajima nadležnih organa i organizacija. Jedino što nije jasno locirana i obeležena. Pored zdravstvenih problema, rod iz te godine je zbog suše imao probleme sa hektolitarskom masom zrna. Hektolitar je padao čak do 68 kg – 70 kg (minimum po SRPS je 74 kg). Ta pšenica je jedino mogla biti proglašena "stočnom" i kao takva uskladištena. Tako je formirana i njena cena, koja je opstajala sve do globalnog saznanja da je rod 2020. podbacio u celom svetu, posebno u Evropi (Francuska minus 25%, Nemačka  minus 13% u odnosu na višegodišnje proseke). Glavni uzrok je bila dugotrajna, globalna suša. I Srbija je patila od suše i drugih vremenskih neprilika. Ipak, ostvaren je solidan prinos pšenice, odličan prinos kukuruza, soje i suncokreta. Pšenica roda 2020. je bila boljeg kvaliteta nego ona iz 2019. godine. Međutim, zbog lošeg sortimenta tehnološki kvalitet nije bio ujednačen. To se naročito odražavalo na hektolitarsku masu zrna, koja je padala znatno ispod SRPS standarda, čime je značajno opadala količina brašna njenim mlevenjem. Na domaćem tržištu su tako i figurirale tri grupe kvaliteta: preko 12% proteina, 11,5% i stočna pšenica, s tim što su cenovne razlike bile od pet evra do deset evra po toni. Sam sadržaj proteina nije siguran dokaz o unutrašnjem kvalitetu zrna, već je potrebno utvrditi sadržaj glutena, broj padanja i druge karakteristike. Pokušaj mešanja pšenice sa različitim hektolitarskim masama nije moguće sakriti od kupaca. To mogu da rade samo iskusni mlinari u svojim mlinovima.
Dakle, kvalitet zrna domaće pšenice je bio presudan momenat za pad izvoza tokom marta, a ne prekid plovidbe Dunavom i zauzetosti barži izvozom kukuruza. Manjkavost domaće logistike pri izvozu može kompromitovati i naše buduće planove za izvoz na dalja, probirljivija tržišta. Za pad izvoza sigurno postoje i drugi razlozi. Kao primer se može uzeti nestručno i neodgovorno skladištenje pšenice kod nekih skladištara, za šta ne postoje jasni propisi. Kontrolu skladišta poljoprivredne, ili neke druge inspekcije ne obavljaju redovno. Ne zna se ni za jednog skladištara koji je izbrisan sa liste ovlašćenih. A kandidata je bilo.
Zbog svega navedenog, i izraženih sumnji na uzroke smanjenja izvoza, potrebno je problem podići na najviši nivo. Ne bi smelo da se desi da, za propuste trgovaca ili samih proizvođača pšenice, ceh plate svi koji ove godine gaje hlebno žito i nadaju se solidnijim finansijskim efektima. Jer pandemija virusa korona se nastavlja i tokom 2021. godine. Ima dovoljno vremena do nove žetve da se reši barem deo nagomilanih problema na domaćem tržištu pšenice.
Prof. dr Miroslav Malešević