* Godišnje proizvede oko 30 tona šarana i plasira ga u pančevačkim ribarnicama   
 
Srbija, po proceni stručnjaka, ima velik potencijal za proizvodnju ribe. Statistički podaci kažu da trenutno ima oko 15.000 hektara pod ribnjacima, iako bi moglo da ih bude višestruko više. Domaćom proizvodnjom zadovoljava se samo trećina potrošnje, iako je Srbija po konzumaciji ribe na dnu lestvice evropske potrošnje. Značaj ovog sektora prepoznaju i resorne institucije, pa se sve više novca odobrava za izgradnju i unapređenje ribnjaka, posebno onih manjih. Ova grana prepoznata je i u aktuelnom odgajivačkom programu koji se odnosi na period do 2024. godine. Za sprovođenje odgajivačkog programa u akvakulturi planirana sredstva značajno premašuju ona koja će se izdvojiti za, na primer, živinarstvo.
Da u ovoj proizvodnji ima profita, potvrđuje Aleksandar Pejčić iz mesta Boka u opštini Sečanj. Pejčić ima šaranske ribnjake na površini od 13 hektara – dva jezera i zimovnik. Ovaj posao je, kako kaže, nasledio od oca koji ga je započeo pre 15 godina.
Na ideju da podigne ribnjak došao je zato što je zemljište na kojem se nalaze bilo slatinasto i nepogodno za neku drugu, ozbiljniju vrstu biljne proizvodnje. Ovom proizvođaču naruku ide i to što se nalazi u opštini koja ima veoma razvijeno ribarstvo, pa su ribnjaci na čak 4.000 hektara opštinskog atara. U Sečnju radi i fabrika stočne hrane, koja proizvodi i hranu za ribe, što dodatno olakšava posao proizvođačima.
Pejčić, međutim, hranu za ribe uglavnom proizvodi sam obrađujući oko 60 hektara, većinom sopstvenog zemljišta.
– Gajim kukuruz, tritikale, soju, i gotovo polovinu onog što proizvedem na njivama upotrebljavam za ishranu ribe. Godišnje proizvedem oko 30 tona šarana i svu ribu prodajem u pančevačkim ribarnicama. Prodaja je najbolja u vreme posta, ali se riba kupuje i tokom cele godine, pa uspevam sve proizvedene količine da plasiram, kaže Pejčić, kojem u ovom poslu najviše pomaže 24-godišnji sin opredelivši se da ostane na imanju i nastavi porodični posao.
Da bi proizveo ovu količinu ribe, Pejčić svake godine polovinom aprila kupuje pet-šest tona mlađi, koju plaća odraslom ribom u odgovarajućem paritetu. Riba stasava za prodaju kada dostigne u proseku tri kilograma, a to je otprilike u oktobru.
– U ribnjaku nema previše posla, pod uslovom da se sve radi na vreme.   Ribnjake je potrebno redovno održavati, što podrazumeva tanjiranje i izmuljavanje kada za to dođe vreme. Neophodno je i popravljati nasipe. Mere održavanja treba obavljati svake godine i tada je malo verovatno da će se nešto nepredviđeno dogoditi, objašnjava ovaj domaćin.
Pejčić ima svu potrebnu mehanizaciju koja mu olakšava rad na ribnjacima, ali i u ratarskoj proizvodnji. Ima vremena da čak i uslužno radi svojim kombajnom na drugim njivama.  Bavi se i ratarstvom i ribarstvom, a kada na kraju sezone podvuče crtu, tvrdi da je ribarstvo isplativije. Prošle godine, na primer, kilogram šarana prodavao je  po ceni 270–290 dinara za kilogram, što mu je, uz sva ulaganja u ovu proizvodnju, donelo zadovoljavajuću zaradu.
Porodica Pejčić ima i jednu veliku ljubav kojoj posvećuju slobodno vreme i predah od redovnih obaveza. Reč je o konjima. Trenutno ih ima šest na imanju. Prva grla su nabavljena pre deset godina i od tada su ove plemenite životinje deo gazdinstva. Služe isključivo za razonodu i da svojom raskošnom pojavom oplemene prostor.
Tekst i foto: A. Milić