* Farmeri znaju koliko će proizvesti, po kojoj ceni prodati, imaju svu neophodnu stručnu i tehnološku pomoć i redovno idu na odmor

Stočar koji ima veliku farmu muznih krava, koji svake godine ide na odmor i svaki drugi vikend mu je slobodan. Zvuči kao bajka, ali nije. Stočari u Kanadi zaista žive tako, a sve zahvaljujući dobroj organizaciji i stabilnom poslovnom okruženju. Oni imaju normalno radno vreme, mogućnost da od svog rada zarade dovoljno za pristojan život, smireni su i nasmejani, a zahtevaju da se svi koji dođu na farmu s poštovanjem i bez nervoze ophode prema njihovim životinjama. U sve ovo imalo je priliku da se uveri dvoje apsolvenata novosadskog Poljoprivrednog fakulteta na smeru stočarstvo, Nora Kečenovič i Krištof Seleš, koji su dva i po meseca boravili na stručnoj praksi u Kanadi. Oboje su iz Čantavira, a Nora je iz porodice koja i sama ima farmu sa 130 grla.
 - Moja porodica naporno radi i njeni članovi i ne razmišljaju o odmoru na koji godinama nisu otišli, jer nemaju kome da povere staranje o životinjama. Zato me je i iznenadilo kako posao funkcioniše u Kanadi, gde svaki radnik ima svoje zaduženje, s tim da na svakom gazdinstvu postoji čovek koji o čitavoj farmi zna koliko i sami vlasnici. On je taj koji ostaje na farmi kada vlasnici odmaraju i obrnuto, kada vlasnici farme preuzmu brigu o životinjama, ovaj radnik odmara. Interesantno je da oko svake kanadske farme postoji oko 40 hektara obradivog zemljišta koje služi za proizvodnju hrane za životinje. Pri tome, ovu zemlju ne obrađuju vlasnici farme nego profesionalci koji se time bave i za njih urade sve što je potrebno. Dakle, obrade zemlju, poseju, skinu rod, naprave silažu, pa vlasniku ostaje više vremena za brigu o životinjama. Farmeri su procenili da im se više isplati da za ove poslove plate profesionalce koji imaju najsavremeniju mehanizaciju, priča Nora, koja je boravila na farmi sa 160 muznih krava holštajn-frizijske rase nedaleko od mesta Drejton u pokrajini Ontario, ali dodaje da po sličnom principu posluju i drugi kanadski farmeri.

Roboti nisu uvek najbolje rešenje

Ona objašnjava da je kanadsko iskustvo za nju dragoceno, jer želi da se nakon završenih studija posveti porodičnom poslu. Do kontakta s kanadskim farmerima došla je putem kanadske firme s kojom njena porodica sarađuje kada je reč o nabavci semena, kao i na preporuku komšije farmera koji je tamo već boravio. Najpre su se dopisivali elektronski, a nakon toga su kupili karte i krenuli na put.
-  U Kanadi smo dobli stan, hranu, auto na korišćenje, obavljali smo različite poslove, zahvaljujući čemu smo sticali neophodno znanje o funkcionisanju farmi u ovom delu sveta.  Ujutro i uveče vodila sam brigu o teladima, pomagala sam veterinaru, a svaki drugi vikned mi je bio slobodan. Takođe, videli smo da postoje razlike u pristupu poslu na različitim farmama. Na farmi na kojoj sam ja boravila imali su tri robota za mužu, a nabavili su ih među prvima u ovom regionu, još pre 11 godina. Međutim, nisu u potpunosti zadvoljni njihovim učinkom, pa su gazde odlučile da ih prodaju i umesto njih dogodine nabave roto-laktor sa 34 mesta. Na nekim drugim farmama, nasuprot tome, proizvođači su bili potpuno zadovoljni učinkom robota kojem su krave rado prilazile i po nekoliko puta na dan, priča Nora i napominje da je na "njenoj" farmi problem, verovatno, predstavljalo to što su roboti ubačeni u stari objekat, pa se nije u potpunosti ispoljila prednost ovakve muže. Vlasnici farme su procelili da im je isplativije da nabave novo izmuzište nego da renoviraju čitav objekat.
 Krištof, koji je boravio na drugoj farmi, udaljenoj oko 20 kilometara od Norine, kaže da je tamo postojao roto-laktor sa 30 mesta, s tim da su na ovom gazdinstu brinuli o 240 krava. Muzni prosek na ovoj farmi bio je 38, a na onoj na kojoj je bila Nora 28 kilograma mleka dnevno.
- Smatram da je roto-laktor sa 34 mesta prevelik za farmu sa 160 krava i da bi trebalo da ih bude mnogo više, kaže Krištof i napominje da se vlasnik farme na kojoj je radila Nora ne slaže sa tim, jer smatra da će mu se ova investicija isplatiti kroz povećanu proizvodnju mleka.
Broj krava je, kako je rekao ovaj mladi stručnjak, teško povećati, jer u Kanadi svaki farmer ima kvotu koja je skupa i obavezuje proizvođača da u jednom periodu proizvede i preda tačno određenu količinu mleka. Cena mleka je konstantna i, preračunato u dinare, iznosi blizu 49 dinara po litru.

Specijalizacija proizvodnje je ključ uspeha

Prednost dobre organizacije i podele posla na farmi, prema Krištofovom mišljenju,  važna je zbog toga što farmer zna sve o svakoj životinji, jer s njima provodi mnogo vremena. On je prati kako odrasta, zna od čega je bolovala, koliko mleka proizvodi i slično.
- Farmer, osim ličnih zapažanja u radu sa životinjama, ima i veliku pomoć stručnjaka i savremene tehnologije. Tako, na primer, postoji nutricionista koji redovno brine o sastavu obroka za životinje, dok veterinar dolazi jednom nedeljno. Štale su povezane sa kompjuterom koji prati ponašanje životinja i odmah signalizira ako nešto nije u redu. Farmer ima i aplikaciju na mobilnom telefonu, koja ga redovno obaveštava o situaciji u objektima gde su životinje. Značajne informacije dobijaju se i putem transpondera koji krave nose oko noge, a njegova najvažnija uloga je da na vreme otkrije estrus, odnosno pravo vreme za osemenjavanje životinja, objašnjava Krištof.
Specijalizacija proizvodnje mleka je ono što odlikuje obe farme na kojima su boravili Nora i Krištof. Iz tog razloga muška telad se sa svega sedam do 10 dana od rođenja prodaju. Strogo se vodi računa o tome da se na vreme primene hormoni za sinhronizaciju estrusa, a željeno vreme koje treba da prođe od teljenja do osemenjavanja je 70 dana. Posebna požnja poklanja se dobrobiti životinja, koje, osim adekvatnog lečenja i ishrane, imaju mogućnost slobodnog kretanja unutar objekta, papci im se redovno orezuju, a osoblje farme s grlima postupa uz dužno poštovanje.
Vodi se računa i o zaštiti životne sredine, pa se životinjski ekskrementi sakupljaju i prerađuju u biogas postrojenju. Iako je izgradnja jednog ovakvog postrojenja skupa, ona se dugoročno isplati, jer ne samo da umanjuje troškove energije na farmi nego i donosi i prihod od prodaje viškova energije.
Ono čega su kanadski farmeri posebno svesni jeste da tehnologija neprestano napreduje, pa su u stalnom kontaktu s obližnjim Poljoprivrednim fakultetom koji, s jedne strane, sprovodi naučna i stručna istraživanja na farmama, a s druge, farmerima daje preporuke kako da unaprede proizvodnju.
U Kanadi je, dakle, sve transparentno. Farmeri znaju koliko će u određenom periodu proizvesti, koliko zaraditi, njihovu proizvodnju kontroliše nezavisna laboratorija, maksimalno su posvećeni svom poslu, ali im je na raspolaganju i sva neophodna pomoć. Uz sve to, imaju vremena za sebe i svoju porodicu. Deluje kao model koji bi bilo lepo da zaživi i na našim farmama. Nora i Krištof su, svakako, spremni da ono što su naučili u Kanadi prenesu u stočarstvo naše zemlje. Nešto od toga će im poći za rukom, ali mnogo toga, ipak, ne zavisi od njih. Da bismo postali slični Kanadi, čitav sistem u našoj državi morao bi da funkcioniše drugačije,  a osim toga, kod nas je sve izraženiji nedostatak kvalitetne radne snage.

Aleksandra Milić