* Priča o prepoznatljivom i konkurentnom srpskom brendu kada je u pitanju juneće meso na klimavim je  nogama, jer nemamo standardizovanu proceduru u procesu proizvodnje od njive do trpeze

Već mesecima gotovo da ne prođe dan, a da se u sredstvima informisanja ne pojavi vest ili komentar o tovu junadi kao velikoj šansi za naše stočare i prerađivače mesa. Pod uticajem nedavno završenog FIFA prvenstva, prevedeno na sportski rečnik, dosuđeni penali su ogromne šanse ali mnogi od njih ostaju neiskorišćeni. Višegodišnji podaci o proizvodnji i izvozu žive stoke i goveđeg mesa iz Srbije govore više o propuštenim, nego o realizovanim "penalima" u stočarstvu. Zašto je to tako i šta je potrebno učiniti da bi se bar malo primakli izvoznim kvotama koje Srbiji trenutno stoje na raspolaganju? Kao i obično u ovakvim situacijama, višegodišnje ignorisani problem, nakon početne euforije, otkriva slabosti i nedostatke zbog kojih su naše stočarstvo i industrija mesa daleko od stare slave koje se sa setom sećamo.
Prvi korak ka ozdravljenju celokupnog sistema proizvodnje i izvoza mesa bilo bi sagledavanje realnog stanja i korišćenje raspoloživih resursa. Kratkoročnim i dugoročnim investicijama bi trebalo rešavati probleme i nedostatke kojima se smanjuje konkurentna sposobnost naših proizvođača i prerađivača. Odnos poslednja dva navedena subjekta je vrlo bolna tema, čijim bi se rešavanjem došlo do konkretnih odgovora i kada su u pitanju investicije, ali i podela profita. Krajnji cilj bilo bi stabilizovanje i standardizovanje proizvodnje. Naravno, ovim bi se olakšao posao kada je u pitanju zakonska ali i marketinška aktivnost po pitanju zdrave hrane, sledljivosti proizvoda, bezbednosti hrane i slično.
Priča o prepoznatljivom i konkurentnom srpskom brendu kada je u pitanju proizvodnja junećeg mesa, stoji na vrlo klimavim nogama, jer mi zapravo nemamo standardizovanu proceduru u procesu proizvodnje od njive do trpeze. Prirodni resursi kojima raspolaže Srbija su samo dobra polazna osnova za stvaranje konkurentnog proizvoda, ali nikako i ekskluzivna prednost naših stočara.

Tehnologija kao ključ uspeha

Poznavanje tehnologija i procesa neophodnih za proizvodnju kvaltetnog mesa su zapravo ključni činioci u koje su razvijene zemlje decenijama ulagale. Investicije tih zemalja su išle u pravcu razvoja tehnologija koje se odnose na programe identifikacije superiornih genotipova, kao i definisanje, sakupljanje i analiziranje podataka od momenta rođenja teleta do isporuke proizvoda krajnjem korisniku. Konačni rezultat ovih ulaganja je stvaranje efikasnih modela proizvodnje junećeg mesa baziranog na tovnim rasama, melezima tovnih rasa, ali i modela koji se odnose na proizvodnju konkurentnih proizvoda koji nastaju ukrštanjem tovnih, kombinovanih i mlečnih rasa. Tradicionalni pristup i gotovo emotivna vezanost za "najbolju i najvoljeniju rasu", u proizvodnji mesa je izgubio smisao. Tradicija je zamenjena merljivim i na tržištu mesa prepoznatljivim parametrima, koji imaju svoju vrednost i cenu.
Ulaganja u genetiku i unapređenje genetskih osobina je prioritet broj jedan. Zbog toga je vrlo bitno da i naši proizvođači nemaju dilemu kada se postavi pitanje kakva je recimo razlika između EPD (Expected Progeny Difference) i EBV (Estimated Breeding Value), i koji od parametara više odgovara kreiranju plana genetskog unapređenja njihovog stada. Terminologija (EPD, EBV) koja je spomenuta može se vrlo brzo naći u arhivama, jer se u svetu razvijaju sistemi koji su nastali kao pozitivni rezultat razvoja odnosa između proizvođača i prerađivača. Ovi patentirani modeli bitno utiču na efikasnost proizvodnje i kvalitet proizvoda, bez obzira na rasu, ili meleze korišćene u procesu proizvodnje mesa. Svakako da, osim genetike, izuzetno veliki uticaj imaju ambijentalni uslovi, ishrana, zdravstvena zaštita i način na koji se organizuje proizvodnja junadi za tov.

Neophodno je neprestano usavršavanje

Odgovornost za obrazovanje i transfer tehnologija trebalo bi da podjednako snose svi, od farmera do instituta i fakulteta. Samo jasno i kroz ekonomski (finasijski) efekat objašnjena tehnologija može naći put do praktične primene. Nedavno objavljena vest da je cena žive stoke porasla sa 1,9 na čak 2,4 evra zapravo je tek pola priče, jer ni jedna ni druga cifra ne govore ništa o efikasnosti i profitabilnosti proizvodnje. Još manje daju podataka o tome da li je povećanje cene praćeno i povećanjem kvaliteta, ili je rezultat nestašice na tržištu. Ako je ovo drugo u pitanju, onda se može očekivati da će se naš skromni stočni fond još više smanjiti. Zbog toga bi na kraju mogli dospeti u poziciju uvoznika mesa, jer nećemo imati ni za domaće potrebe, pa čak ni uz ovakvu kupovnu moć stanovništva.
Da Kina, EU, Rusija, Turska i ostale zemlje koje nam daju kvote za izvoz goveđeg mesa ne bi završile kao subjekat u dečjoj igri "Zanimljiva geografija", izazov ali i odgovornost za integritet naše poljoprivrede, a stočarstva naročito, mora biti podeljen u odnosu na potencijal učesnika. Država je sa svoje strane, kroz podsticaje, uprkos dobroj ideji, unela i dosta zabune oko "rasne pripadnosti" u odnosu na dodelu sredstava. Ovo je ipak lakše rešiva jednačina u odnosu na onu kojom se redefinišu odnosi između prerađivača, proizvođača i izvoznika mesa ili žive stoke.
Proizvođači su do sada bili vrlo pasivni, iako na to imaju najmanje pravo, jer su oni najugroženija grupa. Asocijacije farmera moraju imati strateške ciljeve iza kojih stoje na argumentima zasnovani, očekivani rezultati. Finansiranje udruženja je pre svega briga samih članova, koji na taj način stiču kredibilitet, preuzimaju deo odgovornosti i podižu nivo komuniciranja sa ostalim subjektima unutar industrije mesa na visok profesionalni nivo. Angažovanje i korišćenje resursa Poljoprivredne stručne službe je, kada se radi o efikasnoj pomoći farmerima - proizvođačima mesa, do sada bilo skromno. Ako je neophodno, nije na odmet uraditi dodatnu obuku naših stručnjaka kada je u pitanju koncepcija razvoja stada i tovilišta, kako bi svoje znanje sa uspehom podelili sa farmerima.
Da se dobro organizovani posao isplati, potvrđuje nekoliko primera. Republika Irska je početkom godine objavila da je sposobna da izveze 100.000 junadi (pored rekordne proizvodnje mesa), dok Republika Kazahstan, u svojoj Nacionalnoj strategiji proizvodnje goveđeg mesa predviđa uvoz oko 100.000 priplodnih grla na godišnjem nivou, tokom nekoliko godina. Kakve veze imaju Irska, Kazahstan i Srbija? Vrlo velike, jer od irskih farmera možemo dosta da naučimo, naročito kada se radi o organizaciji, a kazahstanski farmeri pretenduju na ista tržišta (Rusija, Kina, Turska) koja su i nama dostupna.
Primera koji spotiču naše govedare ima još, ali ako na vreme počnemo, možemo još uvek da stignemo do "naših kvota" pre nego što postanemo nečija izvozna kvota.

Dipl. inž. Boris Berisavljević

DA LI SMO SPREMNI ZA TRŽIŠNU UTAKMICU

Na pitanje da li smo mi spremni za tržišnu utakmicu odgovor može da dobije svako ko pokuša da uveze jednu dozu semena za osemenjavanje u Srbiju. To nije moguće, jer ćete morati da date bar tri za analizu jednom od veterinarskih instituta. Priznaćete da je kada imate samo jednu, teško odvojiti tri, a naročito ako je cena za dozu kvaltetnog priplodnjaka 100 i više dolara! Neko će reći da tako i treba jer radi se o zaštiti zdravlja naše populacije goveda, što bi bilo sasvim prihvatljivo, kada genetski materijal ne bi dolazio iz proizvodnih pogona zemalja sa kojima naša država ima vrlo dobro usklađene ugovore o izvozu/uvozu, kojima su sva potrebna pitanja regulisana.