* Sa stadom od 150 grla najveći je uzgajivač ovih kopitara u Vojvodini, koji većim delom godine borave u Koviljsko-petrovaradinskom ritu
Magarac je, zna se, od pamtiveka biblijska sveta životinja, poslušan, izdržljiv i pomalo kočoperan. Ne kaže se bez razloga ”tvrdoglav ko magarac”. Ima istine u tome, pa i naravoučenija. Čudna je ćud balkanskog magarca, ali ništa manje ni ljudi koji su vezani za ove plemenite životinje i drže da su ”dar od Boga”.
– Konj je sigurno za mnoge gizdaviji i lepši. Ali tvrdim da je magarac za domaćinstvo na selu korisniji, a povrh svega izdržljiviji i verniji, kaže koviljski stočar Mile Plavšić, jedan od retkih i istinskih zaljubljenika u ove kopitare koje drži u svom improvizovanom koralu u krugu porodične kuće, a većim delom godine su u Koviljsko-petrovaradinskom ritu.
Mile je zadojen mlekom magarice, što mu je, kako kaže, pomoglo da preživi dečje bolesti i na neki način odredilo životnu putanju. Svašta je u životu radio, ali se uvek i iznova vraćao prirodi i životinjima u Koviljsko-petrovaradinskom ritu. Magarce je, kao malo vode na dlanu, posebno pazio, kao što ih i sada štiti i neguje najnežnijom ljubavlju.
Kao sve druge životinje u njegovom koralu, posebno grla podolske rase, magaraci ne pokazuju strah od ljudi koji skelom dolaze na ostrvce Koviljsko-petrovaradinskog rita. Zasluga je to, naravno, Miletove očinske pažnje prema ovim plemenitim životinjama. Magarce koje odgaja, kaže, ne sili ni na šta. A posebno, kao što je kod nas uobičajeno, tera inat dražeći njihovu urođenu tvrdoglavost. Pušta ih da se slobodno kreću ritom, žive s prirodom i u prirodi sa konjima, divljim svinjama, psima pulinima, čapljama, barskim rodama...
Niko od stanovnika Kovilja i Koviljsko-petrovaradinskog rita ne zna ”note” ovog neobičnog orkestra i jezik kojim se sporazumevaju, ali savršeno se jedni s drugima uklapaju. Sklad i harmoniju (su)života u ritu priroda je dovela gotovo do savršenstva. ”Dirigent” Mile svaku životinju poznaje u dušu, a magarice zove po imenu koje im je po rođenju nadenuo: Kasandra, Goga, Cvetka, Lana, Maja, Dubravka... I sve ga bespogovorno slušaju. Za one malo nestašnije – tu su Miletovi verni pomoćnici, psi pulini.
Leti je u ritu pravi raj za životinje i praznik za oči izletnika – turista. Miletovim ljubimcima čuvari gotovo da i nisu potrebni. Oni, kaže Mile, urođenim instinktom i njuhom, nepogrešivo pronalaze hranu, piju vodu sa potoka, kupaju se i rashlađuju u Dunavu, a magarice se daleko od očiju radoznalih pogleda drugih životinja ždrebe u gustom grmlju...
Zimi – kad ih smesti u objekte u krugu porodične kuće – sasvim je druga priča. Ne zbog niskih temperatura, jer magarcima ne škodi boravak na otvorenom i na minus 25-30 stepeni, već zbog nedovoljno kabaste i zrnaste hrane. Miletovo stado magaraca je veliko, broji 150 grla, i treba ga prehraniti. Sve doskora obrađivao je 30 hektara državne zemlje i nekako se snalazio za hranu za životinje, ali je nedavno od Uprave za poljoprivredno zemljište Ministarstva poljoprivrede obavešten da mu je za narednu proizvodnu godinu određeno svega 14,5 hektara.
– Ako ovako ostane, teško da ću moći da prehranim stoku. Verujem da će se naći neko rešenje kako bih održao stado koje imam, kaže Mile, uveren da sa ovim retkim životinjama neće ostati sam.
Ima ovaj vredni stočar nešto svoje zemlje, a uzima i izvesne površine u zakup. Pomažu mu u svemu, veli, i komšije Koviljčani. Ministarstvo poljoprivrede sa subvencijama koje se knjiški vode pod ”očuvanje genetskih resursa domaćih životinja” isplaćuje mu po grlu za balkanskog magarca 15.000, a podolsko goveče 18.000 dinara. Novac iz Ministarstva, kaže Mile, dosta sporo putuje, stiže ”na kašičicu” ali, kako veli, kad god dođe, dobro je došao... Nešto se od magarica zaradi na mleku (2,5 evra litar), tu i tamo proda se pokoje grlo...
– Teška srca se odvajam od svakog puleta. Ali, nemam kud, nužda me tera da ih prodajem, da bih opstao sa svojim stadom, kaže Mile pojašnjavajući da mu kod prodaje cena nije toliko bitna koliko dogovor sa kupcem da se humano odnosi prema magarcu i brine o njemu na najbolji način.
Očito, u našim uslovima nije lako očuvati grla rase balkanski magarac. Moraš mu, kaže Mile, poznavati ćud, biti pametniji, popustiti... Tamo gde treba. Miletu je to savršeno jasno, njihov je istinski posvećenik, dužnik mleku koje ga je u detinjstvu spaslo i održalo. I zaštitnik, jer je čvrsto ubeđen da oni, po svojoj prirodi, imaju samo sebe!
– Čovek za njih nije toliko bitan, jer vekovima su opstajali i bez njega, pa će jednog dana, kada za to dođe vreme, moći i bez mene, reče na kraju ovaj istinski čuvar rase balkanskog magarca, kojih je u Srbiji iz godine u godinu sve manje.
Kosta Rajević