* Proizvodi se bez upotrebe mineralnih đubriva i pesticida na 120 jutara, a ove godine leblebija je posejana u prethodno povaljan usev raži
 
Porodično gazdinstvo Mirilov iz Bačkog Gradišta jedinstveno je po tome što se pretežno bavi uzgojem leblebije, visokoproteinske mahunarke karakteristične pre svega za Mediteran, Srednji Istok i Indiju, gde je čest sastojak  lokalnih jela. Dostupnost interneta i brojni kulinarski TV kanali  omogućili su i našoj javnosti da sazna za jela poput humusa ili falafela, čiji je osnovni sastojak upravo leblebija. To je leblebiji donelo određenu popularnost, a još veću činjenica da zbog visokog udela proteina može da zameni meso, kao i da može uspešno da se proizvodi bez upotrebe pesticida i veštačkih đubriva.
Nemanja Mirilov odlučio je pre nekoliko godina da isproba kako će se  ova biljka pokazati u uzgoju na našim njivama i rezultat je bio odličan. Leblebija je dobro rađala, nije zahtevala neku posebnu negu, sem uklanjanja korova. Ono što je 2015. godine počelo kao eksperimentalna proizvodnja, danas je ozbiljan posao u kojem, osim ovog gazdinstva, učestvuje još oko 15 mladih proizvođača. Nedavno su zasejali leblebiju na oko 120 katastarskih jutara, a sledeći korak im je, kako kažu, da naprave svoje udruženje.
Ove godine Nemanja Mirilov odlučio je da ode korak dalje u inoviranju proizvodnje. Rešio je, naime, da usev poseje u sistemu bez obrade na njivama na kojima je jesenas posejana raž ili stočni grašak. Reč je o sistemu u svetu poznatom pod nazivom no till farming. Ni ovu odluku nije doneo naprečac. Kao i prilikom planiranja setve leblebije, proučavao je literaturu i sakupljao iskustva poljoprivrednika iz sveta koji proizvode ovu biljku na sličan način. Objašnjava da letos, nakon žetve leblebije, na njivama nije ništa rađeno, a zatim je direktnom setvom u oktobru posejana raž.
– Setva leblebije je obavljena na njivama gde je raž dostigla visinu oko 80 centimetara i nije formirala klas. Najpre je ova zelena masa povaljana teškim valjkom da bi se napravio svojevrstan zeleni tepih. Nakon toga je usledila direktna setva leblebije. Njive su potom poprskane mikrobiološkim đubrivom, koje će pomoći da se organska masa brže razloži i posluži kao hrana osnovnom usevu, objašnjava Nemanja Mirilov.
Ovakvim načinom setve je, kako ističe, smanjio broj prohoda i time znatno uštedeo potrošnju goriva, ali i smanjio gaženje parcela. Očekuje da će novi način setve poboljšati strukturu zemljišta i njegovu plodnost, a istovremeno smanjiti troškove proizvodnje. Pomoći će i da se vlaga zadrži u zoni korena, jer će organska masa na površini njive sprečiti isparavanje. Ovim postupkom će se, kako očekuje, na potpuno prirodan način eliminisati korovi.
– Posejao sam četiri sorte leblebije, a na jednom katastarskom jutru sam, takođe direktno, zasejao i kukuruz osmak belog zrna, takozvani staklenac. Reč je o staroj, autohtonoj sorti namenjenoj za ljudsku ishranu, čije seme sam svojevremeno nabavio i umnožio. Želim da  ovu staru sortu sačuvam od zaborava i vratim na naše njive, priča Mirilov. 
Nekada se ovaj beli kukuruz gajio na čitavom Balkanu, ali su ga potisnuli hibridi. Potpuno nepravedno, smatra, jer se od njega dobija brašno odličnog kvaliteta namenjeno spremanju hleba, proje…
Treba istaći da se celokupna proizvodnja na ovom gazdinstvu odvija bez upotrebe pesticida, što leblebiju kvalifikuje kao organski proizvod, iako gazdinstvo ne poseduje zvaničan sertifikat. Razlog je što se trenutno ni leblebija, ali ni kukuruz osmak, ne nalaze u šifarniku resornog ministarstva.
Naš sagovornik kaže da leblebiju nije teško proizvesti u organskom sistemu ako se sve uradi na vreme  i kvalitetno. Teže je kad dođe do prodaje. Nemanja Mirilov i njegova supruga su se za svoje mesto na tržištu borili i izborili tako što su učestvovali na brojnim manifestacijama u našoj zemlji, gde su prodavali leblebiju i proizvode od nje, ali pre svega obrazovali ljude kako da spreme jela od ove mahunarke. Često su na licu mesta spremali i nudili na degustaciju falafel, humus, keks i slatkiše od leblebije. Ubrzo su stekli krug vernih potrošača, koji se neprestano širi, ali su i prilikom prodaje ostali verni ideji zaštite životne sredine, pa svu robu pakuju isključivo  u papirne kese.
Sada predstoji da se vidi kako će napredovati usev posejan direktnom setvom i na osnovu toga će se doneti odluke u vezi sa budućom proizvodnjom. Izvesno je da će se ovaj koncept ekološke proizvodnje, u koju su uključeni uglavnom mladi ljudi, i dalje širiti. Oni žele da se udruže i dobiju adekvatnu pomoć od države kako bi nastavili da napreduju, ali i da se povežu sa sličnim udruženjima u Grčkoj, Italiji, Turskoj, kako bi razmenili iskustva i usvojili nova znanja. A posle – ko zna. Mirilov priželjkuje da naglo poraste interesovanje za leblebiju, kao i da se povećaju površine pod ovom biljkom, pa bismo čak, kako se nada, mogli postati i njeni izvoznici. Trenutno je još uvek rano govoriti o tome, jer je ova proizvodnja u povoju.  S obzirom na to kako brzo raste i razvija se, ova očekivanja nisu nerealna.
A. Milić