*Većina vodotoka u Srbiji ima malovodne periode dominantno tokom vegetacione sezone, tj. upravo kada su i potrebe za navodnjavanjem najveće
 
Razvoj sistema za navodnjavanje dovodi do izvesnih promena različitih elemenata životne sredine. Promene su preovlađujuće u hidrosferi i pedosferi, dok je uticaj na biosferu (živi svet) uglavnom posredan. Da bi se izbegli negativni uticaji, rešenje treba tražiti u pažljivom planiranju, projektovanju i odgovornom korišćenju sistema za navodnjavanje.
Uticaji navodnjavanja na površinske i podzemne vode su kvalitativni i kvantitativni. Važan vid uticaja je iscrpljivanje vodnih resursa, koje se reflektuje u promeni režima tečenja reka ili "trošenja" podzemne vode, odnosno smanjenja izdašnosti vodonosnih slojeva. Zbog varijabilnosti proticaja reka tokom godine (kao i nivoa podzemne vode), svako nekontrolisano zahvatanje vode, posebno u malovodnim periodima, može da dovede do narušavanja ekološke ravnoteže. Većina vodotoka u Srbiji ima malovodne periode dominantno tokom vegetacione sezone, tj. upravo kada su i potrebe za navodnjavanjem najveće. 
Prema podacima iz popisa poljoprivrede 2012. godine, površinsko navodnjavanje (nalivanjem) primenjuje se na 60,6% gazdinstava, dok 12,2% primenjuje orošavanje, a 27,2% gazdinstava primenjuje "kap po kap". Rezultati popisa ukazuju na neracionalnu upotrebu vode. Površinsko navodnjavanje (nalivanjem) neracionalno je i neprihvatljivo sa aspekta razvoja i širenja površina koje se navodnjavaju, jer se na ovakav način troše izuzetno velike količine vode. Korišćenje podzemne i vode iz vodovoda za zalivanje je takođe neprihvatljivo, jer se tako troše vredni, visokokvalitetni resursi. Da bi dosadašnji izvori bili pouzdani i dovoljni, prvenstveno za vodosnabdevanje domaćinstava za poljoprivrednu proizvodnju, koja je i najveći potrošač vode, treba obezbediti druge izvore vode. 
Neadekvatan način navodnjavanja može da izazove degradaciju fizičkih osobina zemljišta i irigacionu eroziju. Posledica neadekvatnog navodnjavanja je smanjenje infiltracione sposobnosti zemljišta, što dalje dovodi do zabarivanja i stvaranja pokorice. Na takva fizička oštećenja nadovezuju se i hemijska. Jedan od najvećih nepovoljnih efekata i problema hemijske degradacije zemljišta u uslovima navodnjavanja jesu zaslanjivanje i alkalizacija. Zaslanjivanje zemljišta je proces taloženja soli u rizosferi do koncentracija koje štetno deluju na rast i razvoj biljke. Do toga dolazi uglavnom u područjima gde na raspolaganju nema dovoljno vode zadovoljavajućeg kvaliteta, a gde je proizvodnja bez navodnjavanja neostvariva. 
S druge strane, životna sredina utiče na navodnjavanje uglavnom kroz dostupnost i kvalitet vode za navodnjavanje. Zahtevani kvalitet vode može da varira i zavisi od izabranog načina zalivanja, vrste useva i zemljišta. U Srbiji ne postoje propisi koji definišu kvalitet vode za navodnjavanje sa svih potrebnih aspekata. Prema Uredbi o graničnim vrednostima zagađujućih materija u površinskim i podzemnim vodama i sedimentu i rokovima za njihovo dostizanje ("Sl. glasnik RS", br. 50/2012), voda koja se koristi za navodnjavanje poljoprivrednog zemljišta mora u najnepovoljnijem slučaju da odgovara četvrtoj klasi (voda slabog ekološkog statusa). Uredba se primarno bavi kvalitetom i ekološkim statusom površinskih voda i navodi mogućnosti korišćenja vode određene klase. 
S obzirom na to da nema smernica ni pravilnika koji sveobuhvatno tretiraju ovu temu, za ocenu kvaliteta se uglavnom primenjuje takozvana direktivna metoda koju su predložili Ayers & Westcot još 1976. godine. Kada je u pitanju mikrobiološki kvalitet vode, preporučuje se upotreba smernica koje su razvijene baš za potrebe ocene kvaliteta vode za navodnjavanje, kao što su kanadske smernice ili smernice Svetske zdravstvene organizacije. Mikrobiološki kvalitet se često zanemaruje, ali treba uvek imati na umu da voda neodgovarajućeg mikrobiološkog kvaliteta ne sme da se koristi za zalivanje orošavanjem voća i povrća za upotrebu u sirovom stanju, zato što predstavlja potencijalni rizik po zdravlje.
Prema rezultatima monitoringa koje je sprovodio Republički hidrometeorološki zavod Srbije do 2011, a potom nastavila Agencija za zaštitu životne sredine, nekoliko velikih reka koje teku kroz Srbiju (Dunav, Sava, Drina, Velika Morava) imaju uglavnom zadovoljavajuće hemijske osobine (salinitet, sadržaj azota, hlorida i bikarbonata). Međutim, mikrobiološki kvalitet vode je promenljiv i tokom vegetacione sezone je uglavnom nepovoljan. Tada nivo vode opada, pa su koncentracije kontaminanata u vodi veće nego van sezone. Medijana (mera centralne tendencije rezultata merenja) za ukupne koliforme u vodi Drine, Save i Dunava iznosila je 2.100 CFU/100 ml za period osmatranja od 2005. do 2014. godine. Vrednost istog parametara je u slučaju Velike Morave bila nešto niža, 1.350 CFU/100 ml, mada je kvalitet vode Velike Morave varirao u većem opsegu u analiziranom periodu u odnosu na druge analizirane vodotoke. Kada se na rezultate monitoringa primene kanadske smernice (dozvoljen sadržaj ukupnih koliforma u vodi za navodnjavanje 1.000 CFU/100 ml), prosečan sadržaj ukupnih koliforma je visok, i 52% do 100% uzoraka prekoračuje ovu granicu. Prema svetskim iskustvima i praksi, korišćenje ove vode za zalivanje voća i povrća za upotrebu u sirovom stanju se ne preporučuje bez prethodnog tretmana. 
Međusobna zavisnost između životne sredine i čovekovih aktivnosti u okviru navodnjavanja je evidentna. Promene koje posledično nastaju na lokalnom ili globalnom nivou, povratno utiču na naše aktivnosti. Zbog sve češćih suša i nestašica vode, izvore vode visokog kvaliteta treba čuvati za prioritetne potrošače (vodosnabdevanje domaćinstava). Savremeno navodnjavanje treba da predvidi racionalno i plansko korišćenje izvora vode, posebno ako se radi o intenzivnoj poljoprivrednoj proizvodnji. Ovakav pristup podrazumeva izbor adekvatnog načina navodnjavanja, ali i kontrolu kvaliteta vode za navodnjavanje, koja ima za cilj optimalan rad sistema i održavanje standarda kvaliteta i bezbednosti hrane.
 
Dr Željka Rudić
Institut za vodoprivredu "Jaroslav Černi" 
Beograd