Savremena poljoprivredna proizvodnja se suočava s nizom izazova. Jedan od najvećih zadataka koje poljoprivredna proizvodnja mora da ispuni do 2030. godine jeste da obezbedi dovoljno hrane za 8,5 milijardi stanovnika. To je teško izvodljivo ako se primenjuje ustaljena poljoprivredna praksa, s obzirom na to da se površina obradivog poljoprivrednog zemljišta po glavi stanovnika smanjuje, pa je neophodno koristiti savremne tehnologije za povećanje prinosa. Takođe, veoma je teško istovremeno odgovoriti na zahteve očuvanja prirodnih resursa a da pri tome poljoprivredna proizvodnja bude održiva, kao i na primenu rešenja koja su odgovor na klimatske promene. 
Na najznačajnijem svetskom sajmu poljoprivredne tehnike Agritechnica, prošle godine održanom u Hanoveru, data je jasna poruka da svet treba zajednički da iznađe rešenja za prevazilaženje izazova u poljoprivrednoj proizvodnji, ali da je istovremeno svako poljoprivrednik odgovoran za sve akcije koje preuzima, posebno sa aspekta korišćenja prirodnih resursa. Prikaz novih rešenja mašina na Aritechnica jasno je pokazao odlučnost Evropske unije u očuvanju prirodnih resursa, pre svega plodnosti zemljišta, smanjenom korišćenju pesticida i vode. Tako su na štandovima izlagača, u većoj meri nego ikad, bile prikazane mašine za mašinsko uništavanje korova, zatim one namenjene za obradu zemljišta s pokrovnim usevima, kao i za njihovu setvu. U zemljama Evropske unije, setva pokrovnih useva je postala uobičajena praksa, a u nekim državama je i obavezna mera, jer zemljište ne sme biti "golo", ne samo zbog eolske erozije već i zbog pozitivnih mera koje ovi usevi imaju na strukturu i vodopropustljivost zemljišta. Pitanje u vezi korišćenja vode je sve osetljivije, pogotovo ako se u obzir uzmu procene UN da ovog važnog resursa u narednih pet do 10 godina neće biti dovoljno kako bi se koristio za navodnjavanje u poljoprivredi. Svi ovi izazovi, nesporno, nameću primenu savremenih tehnologija koje će poljoprivrednu proizvodnju učiniti održivom u budućnosti. To znači primenu rešenja na mašinama koja omogućavaju stalni monitoring i razmenu podataka, a uz pomoć čijih analiza se dolazi do manje upotrebe poljoprivrednih inputa na način da se obezbede povećanje prinosa i očuvanje životne sredine. Ako se govori o razvoju poljoprivredne tehnike sa aspekta konsturkcionih rešenja, može se reći da je tu urađeno sve što je moglo da se uradi. Došlo se do potpuno autonomnih sistema, a sve je više i rešenja koja omogućavaju primenu goriva iz obnovljivih izvora na pogonskim mašinama. Ono što je preostalo jeste dalji razvoj informacionih tehnologija koje danas omogućavaju lokalno korišćenje inputa. Tako je pomoću ovih rešenja, između ostalog, moguće naneti herbicid samo na korov koji se nalazi uz gajenu biljku. 
Ipak, iako se govori o globalnoj proizvodnji, činjenica je da ove savremene tehnologije nisu dostupne celom svetu. Za sada su uglavnom na raspolaganju poljoprivrednicima u razvijenim zemljama, a tek se očekuje njihova masovnija primena u državama u razvoju. Osnovni preduslov da ove tehnologije budu dostupne većem broju poljoprivrednika jeste da postanu cenovno pristupačnije. 
Sva ova rešenja ne mogu da se sprovedu a da pri tome ne zadovolje još jedan zahtev, a to je da omoguće pristojan život svakom poljoprivrednom proizvođaču, koji mora da ima pozitivnu ekonomsku računicu. Ispunjenje ovog cilja nije nimalo jednostavno, jer i da su tehnologije dostupne svima, nemaju svi poljoprivrednici iste uslove na tržištu za plasiranje svojih prozivoda. 
Postavlja se i pitanje gde je srpska poljoprivreda u svemu ovome. Donekle se može reći da naša poljoprivreda predstavlja svet u malom, pogotovo ako se uzme u obzir da, s jedne strane, postoje gazdinstva koja primenjuju principe ustaljene prakse, koja ne uključuju smanjeno korišćenje inputa i koriste staru mehanizaciju, a s druge strane, savremena gazdinstva, koja primenjuju preciznu poljoprivredu upotrebom savrmenih tehničkih rešenja. Ipak, mora se priznati da svi zajedno možemo nešto da uradimo. Tako mora da se podigne kolektivna svest o značaju očuvanja prirodnih resursa koje smo nasledili od prošlih generacija i koja smo dužni da ostavimo budućim. Moramo voditi računa o tome kako da sačuvamo zemljište, da koristimo pokrivne useve i ne spaljujemo biljne ostatke, što se radi pod izgovorom neposedovanja adekvatne mehanizacije. S obzirom na razlike među gazdinstvima, da bismo i mi odgovorili na izazove savremene poljoprivredne proizvodnje, treba uključiti sve značajne institucije kako bismo imali danas za sutra. Takođe, činjenica je i da domaći poljoprivrednici nemaju iste subvencije kao njihove kolege u Evropskoj uniji, ali nemaju, bar za sada, ni iste obaveze ni zakonske regulative koje moraju da ispune.
 
Marija Antanasković