* Postoji jedno selo u Srbiji koje ima najlepši miris dunja s jeseni. Ljudi od struke i nauke kažu da je "tavnička dunja" najkvalitetnija u Evropi, pre svega zbog veće količine suvih materija i šećera, za šta su zaslužni ekspozicija terena i sastav zemljišta. Zbog toga je i potražnja velika. Ovo selo između Kraljeva i Čačka zovu selom dunje, jer ne postoji kuća u kojoj se ovo voće ne uzgaja, makar i za svoje potrebe. Dve trećine prinosa dunje u našoj zemlji potiče upravo iz Tavnika. Ovaj podatak je impozantniji ako se zna da je Srbija, sa 13.000 tona godišnje, najveći proizvođač dunja u Evropi, posle Španije.
 
Uvreženo je mišljenje da je dunja gotovo nestala iz naših krajeva. Ali Srbija je danas najveći proizvođač dunja u Evropi. Iako praktično nema seoskog domaćinstva koje nema bar dva-tri stabla, prostora za plantažne zasade ima napretek. Naše sorte su "leskovačka dunja" i "dunjac". "Leskovačka" ima okrugle plodove i dobrog je kvaliteta, dok je "dunjac" zapravo "vranjska dunja". Zbog oprašivanja sade se zajedno, u toplijim odnosno vinogradarskim područjima. 
Selo Tavnik kod Kraljeva, na padinama Kotlenika, zovu selo dunja. Ne bez razloga, jer na oko 300 hektara gaje preko 60 hiljada stabala, što nas je dovelo na drugu poziciju po proizvodnji u Evropi. Poznavaoci prilika tvrde da se dve trećine dunje u Srbiji proizvede upravo u ovom selu, jer nema kuće u kojoj nije zasađeno bar po nekoliko stabala. Berba ovog voća početkom novembra završena je u najvećem dunjarskom selu u Srbiji. Nažalost, vremenske neprilike, suša i ervinija su uzele deo slatkog kolača. Cena je nešto viša nego lane, mada nedovoljna imajući u vidu skuplje impute i angažovanje radnika.
– Moja porodica i ja imamo 80 stabala. Rodila je dunja ove godine, nešto je sitnija, ali je cena loša. Prodali smo po 45 dinara. To je više nego lane, ali mislim da ona mora da vredi između 50 i 60 dinara. Ona i ove godine ima odličan sadržaj suve materije, pa je dobra za preradu. Ima oko nje posla. Ljudi su često u zabludi da dunja ne traži ništa. Međutim, ima tu okopavanja, orezivanja, đubrenja, košenja trave, prskanja u par navrata. Tek na kraju dolazi berba. Ko ima više, mora da plati i berače. Ja sam svoj odmor, pošto radim u jednoj firmi, iskoristio u berbi, priča Milenko Radojević iz Tavnika.
 
Kvalitet na visini, ali ne i cena
 
Tradicija ili potreba, tek posle tri godine rada u inostranstvu svu ušteđevinu Đorđe Jovandarić uložio je u dedovinu, gde na tri hektara sada uzgaja dunju. 
– Istina je, proveo sam tri godine na privremenom radu u inostranstvu. Bio sam na klackalici šta dalje u Srbiji. Međutim, nije ni Zapad obećana idila. Odlučio sam da se vratim u Tavnik, obnovim zasade dunje. Sada imam oko tri hektara pod dunjom. Nije ovo zahtevna voćka, međutim poslednjih godina sve je više ubija ervinija. Drugi problem u ovom uzgoju jeste cena. Ja sam deo dunja ostavio i za sopstvenu proizvodnju rakije, jer imamo i kafanu. Smatram i da treba da zaštitimo ovu našu tavničku dunju, priča ovaj mladi proizvođač. 
Porodica Vilotijević su i stočari i dunjari. Sa oko 400 starih stabala ubraće oko 160 tona mirisnih plodova, ali se u proizvodnju i ulagalo. I to, čini se, prilično. Oni su u prednosti jer imaju sopstveni stajnjak.
– Ova stabla su stara preko 30 godina, a sorta je "leskovačka". To što vam neko kaže nema ulaganja, nema problema, ma samo vas laže. Svake godine ih spremimo pred zimu, okopamo, pođubrimo. S proleća mora bar dva prskanja. U ovom zasadu gde se nalazimo vidite da su savijene od roda, ali ako hoćete da vam nešto bude dobit, morate i vi da date. Ima posla, ali ima i zarade. Mi uglavnom prodajemo dunje dalje, mahom rakijašima u Vojvodini. Imamo i dosta stoke. Uglavnom smo stočari, dunje nam dođu kao dodatni prihod. Proizvodnja rakije je za nas veliki posao, možda naslednici budu zainteresovani, mi o tome za sada ne razmišljamo, priča Rade Vilotijević. 
Na pijacama i marketima kilogram dunje bio je oko 100 dinara, ali kako ona nije izrazito konzumno voće, na ovaj način se prodaju zanemarljivo male količine. Najveći deo dunje iz Tavnika prerađuje se u rakiju. Svakako najveći proizvođač je Vlado Obradović sa pet hektara dunje. Kaže da su klima i sastav zemljišta razlog što se u ovom selu tako mnogo gaji dunja. Pogodnost kod gajenja dunje je to što je zasad dugovečan, pa može da potraje i sto godina. Ulaganja su velika. Prema proračunima proizvođača iz ovog sela, za formiranje jednog hektara potrebno je 10.000 evra.
– Moram da napomenem da su ovde mahom stariji zasadi. Ono što je još važnije, ovdašnja dunja ima najveći procenat suve materije, čak do 20%, što je čini najboljom u Evropi. Kompletno selo okrenuto je prema zapadu i sunce ga obasjava ceo dan. Vetar duva od Ovčara. Sastav zemljišta je takođe pogodan. Ispod voćnjaka je ruda uglja lignita i on daje neke elemente koji utiču na kvalitet dunje, kakav ne može biti na drugom mestu. Suva materija u dunji iz Tavnika je do 30% veća nego u ostalim delovima zemlje. Najskuplja je priprema zemljišta. Sadnice su od dva do tri evra, a posle pete godine prinos po hektaru je od 30 do 50 tona. Maksimalan rod se čeka i do desete godine od formiranja zasada. Isplativa je ako se radi na veliko. Ako vi imate 20-30 ari, to je više hobi, kaže Obradović, inače Kragujevčanin.
Vlado je jedan od retkih koji svoju dunju ne prodaje u svežem stanju, već celokupan rod sa oko pet hektara prerađuje u rakiju dunjevaču "tavničanku", primenjujući recepturu iza koje stoje naši vrhunski stručnjaci. Samo u savremenu destileriju uložio je hiljade evra, ali ne krije zadovoljstvo jer su njegovi naslednici već u priči nastavka tradicije.
 
Ervinija kvari posao dunjarima
 
Ne zna se kako je ovo mirisno voće stiglo u Srbiju i Tavnik, ali je poznato da vodi poreklo sa Kavkaza, odakle se proširilo na Malu Aziju, odnosno Persiju, današnji Iran, zatim Krit. U tavničkom kraju dunja se odomaćila kao autohtono voće, dobila i geografsko određenje kao "tavnička", budući da je Tavnik evropski lider u proizvodnji dunje. Ipak nije ovde sve tako idilično, jer mladi dunjari teško da mogu odoleti najvećem neprijatelju erviniji, koja desetkuje stabla. Dovoljan razlog da struka iz komšiluka obiđe teren i predloži šta činiti imajući u vidu da svetska nauka još uvek nije doskočila ovom problemu. 
– Ervinija je karantinska bolest. Zaraza u stvari nastaje za vreme cvetanja i cvet predstavlja ulazna vrata bakteriji. Optimalne temperature su oko 15 °C. Zatim, obično do mesec dana nakon cvetanja, dolazi do pojave crne boje lista i izdanaka koji se ubrzo suše. Izdanci klonu i dobijaju oblik "pastirskog štapa", nakon čega se patogen širi na grane, a na kraju i na stablo. Kora dobija crvenosmeđu boju, širi se i puca, a plodovi postaju smeđi i pojavljuje se bakterijski eskudat, kapljice koje se javljuju na površini. Čest uzrok pojave je i rezidba. Kada se pojave simptomi, malo koji voćar dezinfikuje makaze nakon svakog reza ili nakon nekoliko rezova, zbog čega dolazi do širenja na ostatak krošnje. Vetar i kiša takođe prenose bakteriju na druga stabla. Osim lisnih vaši, svi ostali insekti koji lete, takođe i ptice, prenosioci su ervinije. Jedna stvar mora da bude jasna. Borba protiv ovog patogena nije laka i mora da se shvati maksimalno ozbiljno. Nauka još uvek nije doskočila problemu. Osim mehaničkih načina, naš predlog je saditi sorte koje su otpornije na erviniju, koju smo, nažalost, imali i ove godine, pojašnjava dipl. inž. Vladimir Kostić iz PSSS "Kraljevo".
Ako su Rimljani znali da iz dunje izvlače eterična ulja za proizvodnju parfema, ako Francuzi vekovima prave sir od dunje, možemo i mi da pravimo dunjevaču, rakiju bolju od Iraca i ma kog drugog u Evropi. Srbiji to pripada, kao najvećem proizvođaču ovog voća bogatog vitaminima C, A, B1, B2, zatim proteinima, ugljenim hidratima i velikim brojem minerala. 
Svim sagovornicima zajedničke su dunje, ali i problemi. Cena je ista već deceniju i duže, a onaj ko nema sigurnog kupca prodaje kad mora i kako mora. Zašto je baš u Tavniku najveća proizvodnja dunje? Neki kažu zbog zemlje bogate rudnim mineralima, drugi kažu zbog rudarstva. Naime, nekada su u Tavniku bila dva rudnika, te otuda verovanje da dunji ova zemlja pogoduje za razvoj, drugi pak tvrde da su ovo najdugovečnija stabla kojima ne treba previše pažnje, jer su rudari nakon kopova imali malo vremena za velike zemljoradničke poslove. Jedno je sigurno – ovde rađa najbolja i najkvalitetnija voćka kao retko u kom kraju sveta. Ovde najduže i najlepše miriše. 
Nas su podsetile na bakin špajz, na kitnikez – najstariji vojvođanski slatkiš od dunja, na onaj stari orman sa koga nas posmatraju žuti mirisni plodovi, na mamino slatko i dedinu rakiju koju nismo pili, ali smo je rado mirisali. Podseća i na onu divnu "Jesen stiže, dunjo moja...." 
 
Tekst i foto: Sonja Cvetković