* U poslednje tri decenije nije osposobljen nijedan tehničar ribarstva, pa nema odgovarajućih kadrova za neophodne brze, revolucionarne promene
 
Svojevremeno je naš najveći ribnjak u Ečki za Svetog Luku prodavao 200, za Aranđelovdan 500, a za Svetog Nikolu 2.000 tona ribe. Ove sezone, taj uobičajeni trgovački pik je izostao kod svih proizvođača slatkovodne ribe. Pandemija virusa korona je zatvorila restorane, zabranila okupljanja u vreme posnih slava i tradicionalnih takmičenja u kuvanju čorbi, paprikaša i pečenja ribe. Uobičajena potrošnja ribe, od pet do sedam kilograma po stanovniku godišnje, procenjuje se da će biti umanjena za oko 40 odsto, iako je i do sada bila tek na trećini evropskog proseka. 
Za nevolju, najveći deo potrošnje ribe kod nas vodi poreklo iz uvoza, često sumnjivog kvaliteta, jer stiže, uglavnom, treće i četvrte klase. Statistika beleži da prosečno uvozimo oko 34.000 tona ribe u konzervi, zatim smrznute, pa u obliku fileta i sveže, u vrednosti od čak 94 miliona dolara, dok izvozimo oko 12.000 tona ribe za deset puta manju vrednost. Pri tome ne plasiramo našu šaransku, već uvoznu morsku ribu koju konzerviramo. Suočavamo se sa ogromnim spoljnotrgovinskim deficitom, iako kod više od 900 registrovanih ribnjaka u privatnom vlasništvu raspolažemo sa oko 14.000 hektara za šaransku i 14 hektara za pastrmsku ribu. Istovremeno, sve projekcije ukazuju na to da postoje mogućnosti za osnivanje ribnjaka na čak oko 100.000 hektara. Posebno je to moguće u Vojvodini, gde su velike reke, kanal DTD, jezera i ogromne utrine, na oko 50.000 hektara, čak jedanaest reka karpatskog sliva.  
Neke malo dublje analize našeg ribarstva otkrivaju dosta propusta, neracionalnosti i zloupotreba. Zvanično, na približno oko 20.000 hektara ribnjaka, proizvodimo prosečno 15.000 tona šaranske i 2.000 tona pastrmske ribe. Ali bolji poznavaoci prilika tvrde da je to tek 50 odsto ukupne proizvodnje, dok se isto toliko plasira na crnom tržištu. Izgubljeni plasman ribe proteklih meseci je gotovo nenadoknadiv. Od novembra prošle, pa do maja ove godine riba se ne jede, pa znatno gubi u težini. Za svaki novi kilogram neophodno je uložiti tri puta veću količinu kukuruza. Po sadašnjim visokim cenama kukuruza, to odgovara vrednosti oko 70 dinara, što predstavlja veliko povećanje troškova i ozbiljan gubitak, jer je teško očekivati odgovarajuće povećanje maloprodajnih cena ribe. 
– Uzgoj ribe u Srbiji prati veliki broj problema, kaže Miloš Ćosović, rukovodilac Klastera ribarstva "Ikra akvaponija" u Zrenjaninu. – Već 30 godina nismo osposobili nijednog tehničara ribarstva, a nekadašnji čuveni ribari su otišli u penziju. Nemamo više pravih "čitača vode". Oni su bili sposobni da vladaju hemijom u ribnjaku i da, na osnovu boje vode, vrlo precizno procenjuju odnos fitoplanktona i zooplanktona, procvetavanje algi, obim prisutne prirodne hrane. Na osnovu ponašanja ribe bili su u stanju da, vrlo pouzdano, ustanove njihov broj, zdravstveno stanje, potrebe i način ishrane. U takvoj situaciji neophodno je intenzivno raditi na promeni načina uzgoja ribe u skladu sa najnovijim naučnim i stručnim saznanjima kod nas i u svetu. 
Bitan segment u razvoju ribarstva predstavlja edukacija potrošača. Najveća potrošnja ribe beleži se na Severu Bačke i uz obale Dunava, Save i Tise, gde se tradicionalno konzumiraju veće količine riblje čorbe, paprikaša i pečene ribe. U ostalim delovima Srbije potrošnja je znatno manja. Posebno što kod nas postoji tradicija kupovine žive ribe, a sve manje je domaćinstava voljnih da se upuštaju u njihovo čišćenje, kuvanje i pečenje. Zato stručnjaci preporučuju da se riba plasira na tržište očišćena, konfekcionirana, zamrznuta, dimljena, čak pečena, kao ketering ili uz korišćenje čitavog niza savremenih recepata za pohovanje sa povrćem. Uz to je neophodno da se razvijaju pogoni za preradu i konzerviranje ribe.  Vrlo je upozoravajuća i činjenica da sve države koje su poslednje ušle u EU naglo smanjuju svoju proizvodnju slatkovodne i postaju potrošači pod snažnim uticajem lobija izvoznika morske ribe.
B. Krstin
 
BUDUĆNOST JE U AKVAPONIJI
 
Postoji veći broj različitih sistema uzgoja ribe. Prve korake kod nas čini jedan broj malih proizvođača koji su prešli na sistem uzgoja ribe i povrća uz pomoć akvaponije. Radi se o simbiozi biljke, ribe i mikroorganizama u okviru zatvorenog sistema  pretvaranja amonijaka u azot i vodonik. Pri tome, riba đubri biljku, a ona, s druge strane, čisti vodu za ribu. Praksa je pokazala da povrće tokom sezone čak šest puta brže raste i daje četiri puta veće prinose nego u klasičnim okolnostima, a dobijaju se i znatne količine utovljenog šarana.