* Repica se seje pliće od strnih žita, jer je seme u odnosu na pšenicu sitnije osam do 10 puta i zahteva kvalitetniju predsetvenu pripremu
 
Žetva uljane repice je završena i vreme je za analizu proizvodnje. Može se reći da je ovo bila jedna od izazovnijih vegetacionih sezona za proizvodnju ozimih useva. Još jednom je potvrđena činjenica da je proizvodnji potrebno pristupiti ozbiljno, tretirajući sve aspekte kao podjednako važne. Propust u tehnologiji proizvodnje koji se napravi u nekoj od faza teško se nadoknađuje kasnije tokom vegetacije.
 
Analiza minule proizvodne godine
 
U agroekološkim uslovima Srbije nedovoljna količina padavina u vreme pripreme za setvu i samu setvu u pojedinim godinama predstavlja otežavajuću okolnost za proizvodnju uljane repice. Kraj leta i početak jeseni 2019. bili su sušni, pa su pojedini poljoprivredni proizvođači odustali od ove proizvodnje. Suša u površinskom sloju zemljišta prouzrokovala je neravnomerno i neujednačeno nicanje na nekim parcelama.  Zbog nedovoljnog broja biljaka ili, što je bio češći slučaj, njihovog neravnomernog rasporeda na parceli, neki proizvođači su odlučili da uljanu repicu preoru i poseju neku jaru vrstu. 
Nepovoljne vremenske prilike u periodu nicanja bile su u većini proizvodnih regiona Srbije. Nešto povoljnija situacija je bila u severnoj Bačkoj, tamo gde su proizvođači poštovali optimalne rokove za pripremu za setvu i samu setvu uljane repice. Zabrana neonikotinoida za tretman semena  značajno je otežala zaštitu u jesen.
 
Blaga zima, retka izmrzavanja
 
Za postizanje optimalnog razvoja i otpornosti na zimu potrebno je da repica nikne šest nedelja pre pojave mrazeva od -5 °C. Optimalna faza za prezimljavanje je kada biljke imaju 7–10 snažnih listova rozete, prečnik    vrata korena iznad 8 mm, visinu pravog stabla do 1 cm, odnosno da je nadzemni deo biljke visine oko 25 cm, što podrazumeva da je glavni koren dubine 10–15 cm. Osim prezimljavanja, od faze u kojoj repica uđe u zimu umnogome zavisi i sposobnost regeneracije repice u proleće. Naime, zbog skraćenog dana i niskih temperatura uobičajeno je da tokom zime list gubi zelenu i dobija bordo boju. U hladnijim godinama veći deo listova rozete može odumreti, ali je biljka živa sve dok je vrat korena vitalan, jer se iz njega regeneriše cela biljka u proleće. Stanje u kojem repica ulazi u zimu je vrlo važno zato što repica ulazi u generativnu fazu pre zime. Formiranje cvetova je od početka novembra (kada je setva u avgustu) do sredine decembra (kada je setva u septembru). Znači da u se u tom periodu određuje broj cvetova po biljci, odnosno potencijalni nivo rodnosti što, osim na visinu, utiče i na stabilnost prinosa. Protekla zima je bila sa umereno niskim temperaturama, tako da je i izmrzavanje bilo retko. Padavine tokom zime nisu bile obilne, ali su delimično ublažile posledice suše u prvom delu jeseni.
Krajem zime i početkom proleća nastupio je sušni period, tokom kojeg su biljke uljane repice bile izložene dodatnom stresu. Srećom, izvesna količina padavina nakon toga pomogla je da se biljke oporave, iako nešto nižeg habitusa, i u cvetanje uđu u dobroj formi. Uljana repica dobro koristi prostor, grana se i na taj način kompenzuje nedostatak biljaka. Tokom cvetanja nije bilo veće količine padavina, što je omogućilo kvalitetno oprašivanje i dobru oplodnju. Nakon sušnog perioda, u drugoj polovini maja počinje period sa više padavina i nešto nižim temperaturama od prosečnih. Srećom, dug period nešto nižih temperatura, kao i dovoljna količina padavina u vreme formiranja i nalivanja semena, pozitivno su uticali i na prinos semena i sadržaj ulja, što je značajno doprinelo povećanju proizvodnje uljane repice, iako je manja od očekivanog pred početak setve. To je prvenstveno prouzrokovano smanjenjem površina pod uljanom repicom zbog jesenje suše.
 
Setva najosetljivija faza
Za novu vegetacionu sezonu 2020/21. proizvođačima se, iako oni to odlično znaju, ponovo skreće pažnja da je setva uljane repice možda najosetljivija faza u proizvodnji ove kulture kod nas. Uljana repica se seje ranije od strnih žita, jer je prezimljavanje nešto slabije. Za razliku od pšenice, čija je tačka rasta tokom jeseni i zime ispod površine zemljišta u čvoru bokorenja, kod uljane repice ona je između kotiledona iznad površine zemljišta. Samim tim je izložena nižim temperaturama, pa je i veći rizik od izmrzavanja tokom zime. Zato je za repicu još bitnije da u kratkom jesenjem periodu stvori veću lisnu površinu, odnosno više hrane za rast korena i njenu akumulaciju u zadebljanom vratu korena. Kod repice, kao i kod žita, sa ulaskom u zimu odvija se proces kaljenja – očvršćavanja, odnosno postepenog povećanja otpornosti na niske temperature. Da bi se kaljenje završilo, važno je da tokom jesenje-zimskog perioda bude postepen pad temperature, jer se u prvoj, svetloj fazi na temperaturama od +7 do +5 °C tokom 14 do 20 dana akumuliraju šećeri, a tek u drugoj, tamnoj fazi kaljenja na temperaturi od -5 do -7 °C koja traje 5–7 dana dolazi do obezvodnjavanja ćelija i postiže se konačna otpornost na niske temperature, u slučaju golomrazice do -15 °C, a uz snežni pokrivač debljine 2–6 cm i do -25 °C. Otpornost nije uvek jednaka, zavisi od dužine trajanja niskih temperatura, kao i temperaturnih kolebanja, snežnog pokrivača, vetra, zasićenosti zemljišta vlagom, stanja i fenofaze useva, ali je evidentno da je uljana repica slabije otpornosti na niske temperature od pšenice, i da je nešto slabije otpornosti od ozimog ječma u proleće. 
Repica se seje pliće od strnih žita jer je seme u odnosu na pšenicu sitnije osam do 10 puta, te zahteva kvalitetniju predsetvenu pripremu. Zbog pliće i ranije setve osetljivija je na nedostatak vode u nicanju. Osetljivija je i na pokoricu, žetvene ostatke i zbijenost zemljišta. Svaki naredni prohod u pripremi zemljišta treba da bude plići od prethodnog kako bi se što bolje sačuvala vlaga. Setveni sloj zemljišta mora biti optimalno usitnjen i sabijen zbog boljeg kontakta sa semenom i ujednačene dubine setve.
Kao rezultat intenzivnog i dugogodišnjeg oplemenjivanja formiran je sortiment uljane repice Instituta za ratarstvo i povrtarstvo u Novom Sadu, koji je namenjen i za konvencionalni i organski tip proizvodnje. Sorte i hibridi su u prethodnim godinama pokazali odlične rezultate, visok prinos i semena i ulja, vrhunskog kvaliteta. Adaptirani su na naše uslove proizvodnje i otporni na promenljive uslove i duge tople periode u jesen, tako da ne prelaze iz vegetativne u generativnu fazu pre zime. Nema pojave stabla, koje izaziva opadanje otpornosti na niske temperature. Intenzivnim porastom u proleće, ranim i ujednačenim cvetanjem ostavljaju dovoljno vremena da se formira i dobro nalije seme pre izuzetno visokih temperatura u junu, koje se javljaju poslednjih godina. Pravilnim i blagovremenim prolaskom kroz fenofaze u sazrevanju omogućava se da usev bude spreman za žetvu i realizuje svoj genetski potencijal za prinos i kvalitet, pre žetve pšenice. Na taj način se i rentabilnije koristi mehanizacija i drugi resursi u proizvodnji na gazdinstvu.
 
Dr Ana Marjanović Jeromela
Institut za ratarstvo i povrtarstvo 
Novi Sad
 
OPTIMALAN SKLOP, RANIJE SAZREVANJE
 
Optimalna gustina useva uljane repice zavisi od tipa sorte, kvaliteta predsetvene pripreme, agroekoloških uslova. U Americi se smatra da je za repicu optimalno ako u proleće ima od 60 do 100 biljaka po kvadratnom metru. Prinos se neće značajnije smanjiti ako je gustina useva u intervalu od 40 do 150 biljaka po kvadratnom metru. U retkom sklopu od 10 do 20 biljaka po metru kvadratnom dolazi do jakog grananja, čime se značajno kompenzuje nedostatak biljaka. U tako retkom sklopu dobija se čak 60–70% prinosa u odnosu na optimalnu gustinu, ali je izraženiji problem sa korovima i neujednačenim sazrevanjem. Optimalan sklop omogućava ranije i ujednačenije sazrevanje zbog manjeg grananja, odnosno tanjeg stabla, što sve zajedno olakšava žetvu, a takođe je i niži sadržaj glukozinolata i veći sadržaj ulja. Pri gustinama preko 150 biljaka po kvadratnom metru pre zime se formiraju slabije razvijene biljke koje su osetljivije na izmrzavanje, a usev je skloniji poleganju i napadu bolesti. U uslovima kao što su naši, za hibride koji su robusniji i imaju brži početni porast preporučuje se 40–50 biljaka po kvadratnom metru, a za linijske sorte 60–70 biljaka po kvadratnom metru u žetvi.