* Srbija jedina u Evropi potpuno podmiruje svoje potrebe za ne-GMO sojom i izvozi je u vrednosti od blizu 130.000.000 evra godišnje, zahvaljujući čemu je na drugom mestu na Starom kontinentu, a još veće zarade ostvaruju se u izvozu kukuruza

Najava da Srbija može postati članica Evropske unije 2025. godine aktuelizovala je otvaranje Poglavlja 30, koje se odnosi na ekonomske odnose s inostranstvom. Jedno od glavnih uslova u tom dokumentu je članstvo u Svetskoj trgovinskoj organizaciji (STO), odnosno prihvatanje pravila da se ne može zabraniti promet bilo koje robe, a time i one nastale genetskom modifikacijom. Više od 160 država članica obavezalo se na poštovanje tih odredbi. Ali, za Srbiju "kamen spoticanja" predstavlja vrlo restriktivan Zakon o GMO iz 2009. godine, koji izričito zabranjuje gajenje i promet GM proizvoda, pa se sve češće govori o neophodnosti njegove izmene. Želja je bila da se tim zakonom domaća proizvodnja i promet zaštite od genetski modifikovanih sorti i hibrida, kao i prerađevina na njihovoj osnovi.
Potpuno otvaranje srpskog tržišta i za genetski modifikovane organizme dovelo bi u pitanje opstanak domaćih selekcionarskih kuća koje su tokom minulih 70 godina stvorile veliki broj konvencionalnih sorti i hibrida, veoma traženih u Evropi, pa i mnogo toga još. Posebno što Srbija jedina u Evropi u celosti podmiruje svoje potrebe za ne-GM sojom i izvozi je u vrednosti od blizu 130.000.000 evra godišnje, zahvaljujući čemu je na drugom mestu na Starom kontinentu. Ekonomski još vredniji rezultati postižu se s kukuruzom iz konvencionalne proizvodnje, čiji je izvoz Srbiji lane doneo čak 346.000.000 dolara. Kako onda Srbija, kao buduća članica STO, da se odnosi prema otvaranju sopstvenog tržišta ka GMO i ko o tome treba da odlučuje?
- Činjenica je da o GMO postoje oprečna mišljenja, ne samo u politici nego i u različitim naučnim oblastima, kaže za "Poljoprivrednik" prof. dr Miodrag Dimitrijević s Departmana za ratarstvo i povrtarstvo Poljoprivrednog fakulteta u Novom Sadu. - Čak i u najcenjenijim svetskim naučnim časopisima, s respektabilnim recenzijama i potpisima svetski uglednih profesora, iznose se tvrdnje o štetnosti genetski modifikovanih biljaka, stvorenih na dosadašnji način, a potom radovi koji to opovrgavaju, i obrnuto. Posebno što se javljaju nove, neuporedovo primerenije i pouzdanije metode kombinovanja gena.
Srbija je, kako tvrdi naš sagovornik, bar kada je reč o poljoprivredi, pošteđena tih dilema. Mi nemamo nikakve potrebe za GMO - ni u setvi ni u prometu. Ne moramo to dodatno da dokazujemo, jer je oplemenivanje biljaka kod nas vrlo razvijeno. Naše selekcije su, po svim parametrima, veoma cenjene kod nas, u Evropi i svetu. Zašto bismo onda ta vrhunska dostignuća u klasičnom oplemenjivanju, čiju tehnologiju poznajemo od A do Š, potpuno zanemarili, da bismo uvezli proizvod čije nastajanje ne poznajemo dovoljno? Bila bi to velika glupost, jer nama GMO u poljoprivredi ne rešava nijedan problem. Samo bismo, objašnjava Dimitrijević, postali zavisni od uvoza, jer bismo za svaku setvu morali kupovati nove količine tog semena i određenog totalnog herbicida. Naše selekcije daju odličan kvalitet, veće prinose, pa i veću izvoznu cenu.
- Priča o tome da je setva GMO jeftinija je samo za malu decu. Računica bi bila znatno drugačija da je u cenu tog, na crno nabavljenog semena ugrađeno sve kao kada se radi o onom bez genetske modifikacije. Ukidanje zabrane prometa GMO zahtevalo bi doslednu primenu čitavog niza inspekcijskih kontrola. Jer, ako se neko, uprkos velikim, zakonom predviđenim kaznama, odlučuje da poseje GMO, šta će se tek događati ukoliko bi se dozvolio promet proizvoda od takvog semena? Praksa obeležavanja da neki proizvod sadrži ili ne sadrži GMO krije u sebi mnoga moralna i sociološka pitanja, objašnjava Dimitrijević.
Stanovnici bogatih država imaju mogućnost da biraju. Gladan čovek razmišlja samo kako da preživi današnji dan i nije u mogućnosti da brine o tome šta će se dogoditi s njegovim potomstvom u trećoj i četvrtoj generaciji, kada, prema nekim najnovijim istraživanjima, mogu nastati veoma ozbiljni zdravstveni problemi i sterilitet. Zato prof. dr Miodrag Dimitrijević smatra da nauka i struka, u poljoprivredi i drugim oblastima, moraju ozbiljno, mudro i detaljno da razmotre ova pitanja, sagledana sa svih aspekata, i da daju svoje čvrsto argumentovane predloge političarima koji će donositi odluke.
Još sredinom 2016. godine u Vladi Srbije je odlučeno da grupa od 15 eksperata iz različitih oblasti proceni rizik od upotrebe GMO, što bi bio argument za eventualne izmene Zakona o GMO iz 2009. godine. O njihovom radu i zaključcima javnost još nije obaveštena. Izvesno je da Srbija može prihvatiti praksu članica Evropske unije, kojima je dozvoljeno pravo da zbog svojih socioekonomskih razloga mogu zabraniti promet određenih proizvoda, pa i onih s genetski modifikovanim poreklom. Bogatije države ne propuštaju nijednu priliku da zaštite svoje građane, pa često primenjuju i neke druge metode. Uvode mnoštvo vancarinskih barijera, tražeći od prodavaca, između ostalog, da primene prepoznatljiva obeležja porekla robe i vidno prikažu sadržaj svoje ponude, da imaju analize domaćih laboratorija, sertifikate nadležnih domaćih institucija i još mnogo toga što može dugo da traje i destimuliše promet GMO. Za sve to, naravno, neophodna je dobra organizovanost državnih službi.

B. Krstin

RAČUNICA SVE KAZUJE

Neke računice pokazuju da bi uvozom GM semena za setvu soje i kukuruza morali da izdvojimo 530.000.000 dolara i da, istovremeno, izgubimo prednosti u izvozu od 100 dolara po toni, što je ukupno dvostruko više od našeg agrarnog buxeta, a bile bi ugašene i domaće, vrlo uspešne selekcionarske kuće. Čak 110 od ukupno 160 lokalnih samouprava se u Agendi asocijacije "Dunav soja" izjasnilo protiv upotrebe GMO.