Približava se žetva 2020., ali se još ne oseća ona prava atmosfera na srpskom, skromnom, tržištu hlebnog žita. Možda nas je pandemija korona virusa i stroge mere izolacije, u kojima smo proveli skoro dva meseca, umrtvila, ili je po sredi nešto ozbiljnije, dublje. Možda je višemesečna suša i gledanje u nebo, uz po neku molitvu, otupela neke emocije. Ili su protutnjale vremenske nepogode, koje su dokusurile posledice suše i nepovoljnog vremena tokom aprila, ugasile nadu da će predstojeća žetva zalečiti sve rane poljoprivrednih proizvođača. 
Žetva strnih žita je nekada značila prvi novac u domaćinstvu i prvu radost za članove porodice. Već odavno žetva je razlog za veće glavobolje ratara. Pšenica je i danas etalon za cene ostalih berzanskih proizvoda u celom svetu. Oko nje se vode ekonomski ratovi, jer su uvoznici to i ostali, ali se lista izvoznika značajno promenila. Odnos ponuda – potražnja je zamenjen dobro isplaniranim globalnim bilansom osnovnih prehrambenih artikala. Svetska trgovinska organizacija (WTO) je uglavnom u funkciji tzv. velikih igrača na svetskim berzama, njihovom odnosu snaga i uticaja. Zbog toga kretanje cena na svetskim berzama u toku godine, nema skoro nikakve veze sa lokalnim, nacionalnim, tržištima. Pogotovo nema veze sa  državnom agrarnom politikom.  Članice EU su izgradile mehanizme za sprečavanje nepovoljnih berzanskih kretanja na svoje farmere. Jer oni moraju neprekidno da ulaze u novi ciklus proizvodnje, čime obezbeđuju postojanost prehrambene industrije i sopstvenu ekonomsku sigurnost. Srbija, zemlja u dugoj tranziciji, već više od 20 godina , održava domaću poljoprivredu u trouglu: nadležni državni organi – trgovački lobiji – primarna proizvodnja. Pri tome ne postoje mehanizmi na tržištu koji bi sprečavali anomalije, zastranjivanje neke strane, hiper ili hipoprodukciju nekog važnog proizvoda, preterivanje u uvozu i sl. U takvim okolnostima se odvija i proizvodnja hlebnog žita, odnosno  pšenice kod nas.
 
Tradicionalno je, a pomalo i normalno, da se pred novu žetvu povećava  ponuda ”stare” pšenice na skladištima (koje ne kontrolišu u potpunosti nadležni organi), kako bi se rezerve obnovile. Stanje zaliha pšenice ne treba da bude problem primarnih proizvođača, već onih u čijem su  vlasništvu. Vlasnici pšenice na zalihama su morali da je se oslobode tokom godine. Samo državne rezerve, koje brinu o prehrambenoj sigurnosti i ravnoteži na tržištu, mogu svojom metodologijom da učestvuju u trgovanju sa ”starom” pšenicom. Svako iznošenje podataka o zalihama pšenice, danas, mesec dana pre žetve, je manipulacija. Ona ima za cilj da utiče na cenu  pšenice novog roda, 2020. Trenutno se spekuliše sa ”zalihama” oko 600.000 tona stare pšenice. Nije to strašno. Srašno je što se ne zna gde je ta pšenica smeštena, kakvog je tehnološkog kvaliteta, čije je vlasništvo i zašto nije  blagovremeno prodata (upotrebljena). A mogla je da se proda nekim državama EU kao stočna hrana, za šte je bila i namenjena. Za vreme trajanja vanrednih mera zbog pandemije, obustavljen je izvoz pšenice, brašna, ulja, i dr. Brinulo se o prehrambenoj sigurnosti građana. To su učinile i mnoge države u našem okruženju i šire. Nije zaboravljeno da je prošlogodišnji rod pšenice bio izuzetno lošeg kvaliteta, zbog sortimenta koji gajimo i velikog, pandemijskog, napada patogena fuzarijuma i prisustva njegovog otrovnog produkta DON - toksina. Pad kvaliteta zbog lošeg sortimenta smo mogli izbeći, ali napad fuzarijuma nismo u potpunosti. Mogla se pšenica razdvajati po kvalitetu tokom žetve 2019. Ali to se nije dogodilo, verovatno zbog sukoba određenih interesa.
Pogled na naša pšenična polja, u ovom trenutku, nam ne daje previše nade ni za prosečan rod, a kamoli za bogatiji. Godina je takva da su vremenske (ne)prilike poništavale većinu dobrih i blagovremenih mera proizvođača. Suša sa kojim je startovala proizvodnja pšenice, se nastavila tokom januara, a zatim tokom aprila. Toliki deficit padavina i vlage u zemljištu je morao da se odrazi na razvoj biljaka. Takva vremenska situacija je vladala u gotovo celoj Evropi, delovima Azije, severne Afrike i dr. To se može videti u izveštajima Svetske meteorološke organizacije. Procene prinosa su u toku, jer je pšenica ušla u svoj završni deo vegetacionog perioda. Prognoze koje su iznošene tokom marta i aprila su se stalno korigovale na niže, tako da je danas jasnije ono što nije bilo juče. Ovih dana će biti sve poznato. Svetska tržišta su postala nervozna i nestabilna i zbog opasnih pretnji pandemije, kao i sve zategnutijih odnosa među liderima najvećih država sveta. Berze su očekivale novije izveštaje najvažnijeg faktora u berzanskim trgovanjima – Ministarstva poljprivrede SAD (USDA), kome se orjentišu sve svetske berze, uključujući i domaće. On se pojavio polovinom maja, 30-40 dana pre početka žetve pšenice na severnoj hemisferi. U pomenutom izveštaju se, bez jasnog razloga, predviđa porast globalne proizvodnje, i kao posledica toga povećanje svetskih zaliha pšenice. Zbog toga je ponuđeni bilans pšenice, kao nerealno optimističan i neupotrebljiv za nacionalne bilanse. Ne može koristiti mnogo ni srpskim trgovcima. Međutim, to je bio signal da se zaviri u domaće zalihe pšenice. Procenjeno je da u Srbiji trenutno ima oko 600.000 tona lanjske pšenice. Sačinjen je i hipotetički bilans ovogodišnjeg roda, u kome je data procena da će na domaćem tržištu biti na raspolaganju oko 3,2 miliona tona (570.000 ha x 4.7 t/ha + zalihe). Bilo bi lepo ako bi bilo tačno. Zasejane površine su krajnje orijentacione, a procenjeni prinos od 4,7 t/ha je praktičt nedostižan. Jer već ima takvih parcela kojima više nema pomoći i gde prinos neće pokriti ni 30 % uloženih troškova. Poznata je činjenica, da su oni proizvođači koji ne postignu 5 t/ha na nuli ili u gubitku.
Postavlja se pitanje čemu služe ovakve računice pred početak žetve i kome mogu biti od koristi? Ne pominju se očekivanja u pogledu tehnološkog kvaliteta novog roda. A vreme je da se kaže nešto i o tome. Pošto nikakve mere nisu preduzete da se izmeni sortiment i da se razdvaja i plaća pšenica prema stvarnom kvalitetu, nemamo pravo da se nadamo značajnije boljem od prošlogodišnjeg. I kada nema fuzarijuma u tolikoj meri kao lane, kvalitet ne može bitno da se poboljša, jer dominiraju sorte sa veoma niskim potencijalom za kvalitet, preovlađuje ”seme sa tavana”, otkupna mesta nisu opremljena. Sadašnje stanje prosto ne dolikuje državi koje je ubrojana u izvoznike hlebnog žita. Pravljenje naduvanog bilansa može samo da obara cenu pšenice u žetvi. Mnogi proizvođači se mire sa tim, jer nemaju izbora. Ali nemaju prava da okreću glavu od problema nadležni organi. Gledaju oni u dobrom pravcu, ali su ”lakši na obaraču” kada zakukaju pekari što nemaju kvalitetno brašno za burek, pa ztraže uvoz bez carina kvalitetne pšenice. Imamo je i mi, ali je ne cenimo kako treba. Do početka žetve je ostalo dvadesetak dana, dovoljno vremena da se preduzmu važne mere, s kojima će započeti revitalizacija proizvodnje hrane, pogotovo strateških proizvoda. Možemo zaviriti i kod suseda, ili preuzeti neka rešenja iz država EU.
Pitam se da li su nas nedaće sa epidemijom virusa korona u nečemu promenile, oplemenile, učinile nas boljim i obazrivijim prema rezultatima tuđeg rada? Može li se malo lepše i humanije ceniti domaća poljoprivredna proizvodnja?
Prof. dr Miroslav Malešević