* Proizvođači u sve većem broju odustaju od šećerne repe                                   
* Besparica i skuplja setva najveći problem poljoprivrednicima
 
Za njivu se kaže da je fabrika na otvorenom, a da je svaka proizvodna godina u poljoprivredi zasebna priča. Ovogodišnja priča o prolećnoj setvi počinje pitanjem kako napraviti setveni plan? Poljoprivrednicima najviše muke zadaje nedostatak novca, jer je, kako kažu, nesrazmeran odnos cena poljoprivrednih proizvoda i inputa neophodnih za ovaj važan posao. 
Najbliža je setva šećerne repe, a svi su izgledi da će veliki broj proizvođača kraljice ratarskih useva ili odustati od ove proizvodnje ili će bitno smanjiti površine pod slatkim korenom. Zemljoradnička zadruga "Agroprom" iz Bačke Palanke, na primer, prošle godine je zajedno sa svojim kooperantima ovaj usev gajila na 1.800 hektara.  Zbog truleži korena i pojave cerkospore, iako je repa pet puta tretirana fungicidima koji su prilično skupi, prinosi su  bili nezadovoljavajući. Zbog toga su i ova zadruga i njeni kooperanti ove godine po setvenom planu tri puta smanjili površine pod slatkim korenom.
- Zbog nižih cena merkantilne robe i šećerne repe i skupljeg repromaterijala nego lane, kalkulišemo šta ćemo posejati. Prošla godina bila je izuzetno rodna kada govorimo o kukuruzu. U našem ataru njegov prinos nigde nije bio niži od 10, 11 tona po hektaru. I sadašnja cena kukuruza ukazuje na to da je njegova proizvodnja daleko isplativija od proizvodnje šećerne repe. Činjenica je da će tako biti i ubuduće, kaže Branislav Mitrović, direktor ove zadruge.
Vojvođanski proizvođači šećerne repe nerado pričaju o tome da li će nastaviti da se bave ovom proizvodnjom i uglavnom ne žele da komentarišu ovu temu, pa nije poznato kako će izgledati njihov setveni plan. 
 
Proizvodnja šećerne repe i kretanja na svetskom tržištu
 
Podaci koje smo dobili od prof. dr Branislava Vlahovića s Poljoprivrednog fakulteta u Novom Sadu ne ulivaju optimizam. Naime, u Evropskoj uniji se u poslednje četiri godine beleži rast proizvodnje šećera. Tako je 2015. godine proizvedeno 14,9 miliona tona, a prošle godine 21,1 milion. Projektovana proizvodnja za naredni period pokazuje da bi već sledeće godine  ove količine mogle biti smanjene na 19,5 miliona tona, 2025. na 19,1 milion, a 2030. godine na 18,9 miliona tona. 
- Treba napomenuti da je u periodu od 2012. do 2018. cena šećera u Evropskoj uniji pala sa 723 evra po toni na 402 evra po toni. U drugim zemljama sveta ona je prošle godine bila 367 evra po toni. Od februara do novembra prošle godine šećer je u EU koštao između 370 i 320 evra po toni, objašnjava Vlahović. 
Na osnovu ovih pokzatelja može se pretpostaviti da će 2020. godine cena tone šećera u EU premašiti  400 evra, dok će u svetu ona biti 360 evra. Uz manje oscilacije, kako kaže prof. dr Vlahović, na tržištu EU ona 2030. godine neće biti veća od 394 evra po toni, dok će u ostalim delovima sveta iznositi 354 evra. Inače, EU je 2015. godine izvezla 1,3 miliona tona šećera da bi 2018. ta količina bila više nego udvostručena - 2,8 miliona tona. Projekcija izvoza šećera iz ovog regiona pokazuje da on do 2030. godine neće biti veći od 2,6 miliona tona. Inače, Evropska unija je drugi po redu uvoznik šećera, nalazi se odmah iza Kine. Ali, u poslednje četiri godine uvezene količine su smanjene sa 2,9 na 1,3 miliona tona. Svi su izgledi, objašnjava naš sagovornik, da će one ostati na tom nivou do 2030. godine. Iz balkanskih zemalja EU je 2015/2016. uvezla  6,2 odsto šećera, da bi taj procenat prošle i pretprošle godine pao na dva. Sada se postavlja novo pitanje. Da li će za Srbiju ostati trenutna kvota ako se zna da je 2014. godine naša zemlja izvezla 236.000 tona šćera u vrednosti od 129.000.000 dolara, a lane svega 109.000 tona u iznosu od 43.000.000 dolara? 
Prema rečima prof. dr Branislava Vlahovića, EU šećer izvozi po ceni od 402 evra po toni, a Srbija za 341 evro po toni. Poređenja radi, Francuska tonu šećera izveze za 359 evra, Srbija za 341 evro, Tajland za 279, a Brazil za 259 evra. 
- Treba uzeti u obzir podsticaje koje poljoprivredni proizvođači dobijaju. U ovoj proizvodnji je veoma važno da li su oni deklarativni ili podstiču konkurentnost. U EU poljoprivrednik dobija podsticaje u visini od 480 evra po hektaru. U Hrvatskoj su oni 298, a u Severnoj Makedoniji 190 evra. Slede Crna Gora sa 79 i Bosna i Hercegovina sa 40 evra po hektaru. Srpski poljoprivrednik dobija direktna davanja u visini od 34 evra, a njegov kolega u Albaniji 23 evra, objašnjava naš sagovornik.
 
Kako razmišljaju naši poljoprivrednici
 
Stalno slušamo da treba smanjiti troškove proizvodnje i povećati konkurentnost. Ali, u setvi šećerne repe za seme se izdvaja 11 odsto ukupnih troškova, a za mineralno đubrivo i zaštitna sredstva čak 23 odsto, tako da su oni najveći inputi u proizvodnji šećerne repe. Za njima ne zaostaje ni dizel godivo, koje učestvuje sa 19 odsto u troškovima. Vađenje korena čini 21 odsto ukupnih troškova, a preostala tri procenta su ostali troškovi. Profesor Vlahović kaže da tome treba dodati i podatak da će srpski ratari dobijati  20 litara regresiranog goriva za hektar po ceni od 1,1 evro po litru, dok u susednoj Hrvatskoj ova subvencija iznosi 100 litara po hektaru po ceni od pola evra za litar dizela. 
U ovogišnju setvu šećerne repe ulazi se sa razmišljanjima da li je konkurentnost zapravo pitanje opstanka za naše proizvođače i prerađivače, da li je surova realnost napuštanje ove proizvodnje i da li je prodaja šećerana jedino rešenje. 
Kada govorimo o Banatu, šećerna repa je iz godine u godinu sve manje zastupljena na njivama. Posle kukuruza, suncokret je drugi dominirajući usev u ovom delu Vojvodine, a prema rečima Dragana Kleuta, predsednika Saveza udruženja poljoprivrednika Banata, pred ratarima je dilema da li da smanje površine pod ovom uljaricom, jer prošlogodišnje iskustvo, pre svega s otkupnim cenama od 30 dinara po kilogramu, ne uliva im optimizam.  
- Mi poljoprivrednici generalno imamo veliki problem kada govorimo o tržištu i cenama. Prošle godine smo kilogram pšenice posle žetve prodavali za 14,5, 15 dinara. Oko 80 odsto poljoprivrednika je zbog sušne 2017. godine bilo primorano da pšenicu prodaje odmah posle žetve. Ona sada ima prihvatljivu cenu. Ali, očigledno je da ne zarađujemo mi, već veliki otkupljivači i izvoznici, kaže Kleut i ističe da je najveći problem monopol na tržištu zbog kojeg primarni proizvođači ne mogu da ostvare zaradu.
Prema rečima našeg sagovornika, poljoprivrednicima se na tržištu nude samo krediti koje oni teško mogu da vrate, jer su u sve lošijoj finansijskoj situaciji. To znači da će i ovogodišnju prolećnu setvu pratiti velika zaduženja, što dovodi u pitanje opstanak celokupne poljoprivrede u Srbiji. 
- Više ne razmišljamo o tome koliko ćemo zaraditi, već kako ćemo opstati. Mi nemamo berzanske uslove prodaje svoje robe. Na primer, sada se, uoči setve, beleži pad cene kukuruza, i to u trenutku kada smo primorani da ga prodamo, jer nam je novac neophodan. Godinama unazad tražimo minimalnu zagarantovanu cenu, ali to se ne dešava. O visini subvencija i ne treba pričati, objašnjava naš sagovornik i napominje da najavljeni regres za gorivo za površinu do 20 hektara, koji podrazumeva nižu cenu za 20 dinara po litru, za banatske paore ne predstavlja značajnu stavku, jer toliki popust ostvaruju i na benzinskim stanicama kada kupuju veće količine dizela.  
Napuštanje proizvodnje kraljice ratarskih kultura, kao surova realnost, beleži se i u okolini Inđije. U Opštoj zemljoradničkoj zadruzi "Srem" iz Inđije kažu da će poljoprivrednici u ovom delu Vojvodine ipak sejati šećernu repu, ali ne i zadruga, njenih 50 zadrugara i 20 kooperanata. Ana Nebesni, direktorka ove zadruge, kaže da će na 500 hektara zadružnih oranica dominirati kukuruz sa zastupljenošću od 80 odsto, na 10 odsto površina biće suncokret, a isto toliko zauzeće i soja.
- Setva će biti jako skupa, jer cene semena koje koristimo, uz primenu pune agrotehnike, veće su za 20 odsto u odnosu na prošlu godinu. Cene naših proizvoda, osim pšenice, drastično su pale, i to u trenutku kada je novac više nego potreban za predstojeće radove, priča Ana Nebesni, direktorka OZZ "Srem" iz Inđije. 
Ova zadruga repromaterijal kupuje na odloženo plaćanje i distribuira ga svojim zadrugarima i kooperantima. Zadužuje se uz veće kamate, ali, kako kaže naša sagovornica, tako se mora da bi se ispoštovali rokovi setve. 
Jasna Bajšanski
Foto: G. Mulić
 
ZA SETVU HEKTARA KUKURUZA OD 100.000 DO 170.000
 
Do pre nekoliko godina kukuruz je u Srbiji zauzimao više od milion hektara. Pretprošle godine posejan je na 970.000, a prošle na 900.000 hektara. Sudeći po najavama poljoprivrednika i zemljoradničkih zadruga, u Vojvodini će ovog proleća on biti dominantan usev. A prema računici Zadružnog saveza Srbije, za setvu jednog hektara kukuruza potrebno je izdvojiti 100.000-170.000 dinara. 
- Direktni troškovi koji se odnose na oranje, rasturanje MAP ili NPK đubriva, seme, setvospremiranje koje se radi dva puta, đubrivo urea i njegovo rasturanje, kupovina zaštitnih sredstava i prskanje, međuredno kultiviranje i kombajniranje s prevozom koštaju 100.000 dinara, kaže Nikola Mihailović, predsednik ZSS. 
Prema njegovim rečima, ako se tome dodaju i troškovi zakupa zemljišta i indirektni troškovi poput poreza, doprinosa i taksi, onda cena setve iznosi 170.000 dinara. Uz prinos od 9,7 tona po hektaru i plansku proizvodnu cenu od 17,52 dinara po kilogramu pokrivaju se troškovi.