Voćarstvo je u evropskim zemljama uglavnom siguran i unosan posao. U Srbiji je, međutim, bavljenje ovom proizvodnjom lutrija, a to, čini se, ovih dana najviše osećaju proizvođači maline u Prijepolju, Ivanjici, Arilju... Sudeći po poslednjim dešavanjima, višednevnoj blokadi puta Nova Varoš-Prijepolje, malinarima, kao i ranijih godina, predstoji još jedno vruće leto. Bitka oko konačne otkupne cene, čini se, trajaće sve do završetka berbe i veliko je pitanje kako će se okončati.
Nesporazumi s otkupom "crvenog zlata" (ne)očekivanom žestinom nastali su već na samom početku sezone berbe. Okidač nezadovoljstva malinara je otkupna cena 90-100 dinara, koju su ponudili otkupljivači-hladnjačari, a koja je bezmalo za polovinu niža od one koja je, kako tvrde proizvođači, u ovom momentu rentabilna, a to je 180 dinara. Malinari iz Limske doline, Jablaničkog i Pčinjskog okruga, u kojima se nalazi 90 odsto zasada malina, ponuđenu otkupnu cenu ne žele da prihvate, smatrajući da ima prostora za korekciju. Od nadležnih državnih organa traže razumevanje i pomoć, tim pre što će mnogi, zbog učestalih vremenskih neprilika, ostati bez očekivanog roda. Resorni ministar poljoprivrede, međutim, ne odobravajući blokadu puteva, kaže da je država nemoćna pred zakonima tržišta. Istovremeno upućuje malinare da sve probleme koje imaju rešavaju dijalogom u okviru nedavno formiranog nacionalnog saveta za malinarstvo.
Nije prvi put da se računica malinara i otkupljiača i hladnjačara ne poklapa. Već godinama u lancu proizvođači - hladnjačari - izvozniici, s manjim ili većim intenzitetom, tinja latentni sukob interesa u koji je, mimo svoje volje, uvučena i država. Od nje se traži da bude i glavni arbitar, što njoj na otvorenom tržištu, kako kažu nadležni, ne pripada. Bez obzira što se od izvoza maline, u zavisnosti od godine do godine, ostvari devizni priliv od blizu 200, 300 miliona dolara, država ipak nije ta koja na tržište iznosi maline već isključivo i, pre svega, vodi računa o stvaranju poslovnog ambijenta i strateškom značaju koje ovo voće ima za izvoz.
Nesporno je da je malina, uz kukuruz, naš najvažniji izvozni adut na tržištu poljoprivrednih proizvoda u Evropi. Zato je veoma bitno da stanje u malinarstvu na duži rok bude stabilno i održivo, a ne da se svake godine gasi požar. Tim pre što se zna da već godinama površine ovog jagodastog voća u Srbiji stagniraju na oko 12.000 do 15.000 hektara. Pre tri godine zabeležena je rekordna proizvodnja od 110.000 tona i zarada. To je našu zemlju uvrstilo u sam svetski vrh proizvođača, što je nedvosmiselno potvrđeno na Svetskoj konferenciji malinara u Šapcu. Ali, poslednje dve godine, što zbog vremenskih neprilika, a najviše kretanja na evropskom i svetskom tržištu "crvenog zlata", desile su se značajne promene. Naši malinari, kada se radi o kvalitetu i ponudi, ta kretanja nisu ispratili na pravi način.
Potražnja za srpskom malinom je pala, a samim tim i otkupna cena koju su hladnjačari kao otkupljivači, želeli to ili ne, morali da spuste. Postavlja se, naravno, pitanje da li je za cenovni pad krivac isključivo tržište ili ima i loših poteza svih učesnika u lancu proizvodnje i prometa malina. Zarad budućnosti, istini se mora pogledati u oči: malinjaci su u proseku stari i do tridesetak godina, protivgradne mreže su prava retkost, prinos je 4,5 do šest tona po hektaru, što je gotovo dvostruko manje nego u Poljskoj, SAD i Čileu, dugo godina vodećim zemljama u malinarstvu.
Zbog svega što se poslednjih godina zbiva na evropskom i svetskom tržištu proizvodnje i plasmana "crvenog zlata", od naših malinara, ako žele da ostanu prvi na svetskoj listi izvoznika i konkurentni, zahteva se modernizacija i bolje međusobno organizovanje. Potrebno je zato znatno više uložiti u nove zasade malinjaka, razvijati u znatno većem obimu organsku proizvodnju maline koja je sve više tražena u svetu, kao i poboljšanje sortimenta, posebno asortimana ponude. Isto tako neophodno je da brojna malinarska udruženja, zbog bolje pregovaračke pozicije, budu pod kapom jedne krovne, nacionalne asocijacije.
Malinarstvo u Srbiji je, po svemu sudeći, došlo do prelomne tačke: ili će se očuvati teškom mukom stečeni renome i nastaviti nadogradnja ili će se krenuti putem stagnacije. Svi u lancu malinari - hladnjačari - izvoznici, uz pomoć države, moraju između sebe da usklade interese i izgrade mostove poverenja, a ne razdora. Samo tako se može opstati u sve oštrijoj konkrenciji na svetskom tržištu, a cena će uvek, kao što je i sada, zavisiti od ponude i tražnje.

Kosta Rajević