Rok setve je od najvećeg uticaja na celokupnu vegetaciju biljaka, počev od klijanja i nicanja, pa do žetve. Od mnogih činilaca koji utiču na prinos rok setve može i do 30 procenata da utiče na njegovo smanjenje. Izbor sorte, izbalansirana ishrana NPK hranivima, prihrana azotom, bolesti i vreme žetve pojedinačno mogu do 20 odsto da smanje prinos pšenice. Rok setve je jedini činilac koji u proizvodnji pšenice, ali i svih ostali gajenih biljaka, ne može da se menja ili koriguje.

Može se reći da postoji šest rokova za setvu ozime pšenice, od kojih su oktobarski optimalni. Prvi rok je od 1. do 10. oktobra, drugi od  11. do 20., treći od 21. do 31. oktobra. Četvrti  setveni rok je do polovine novembra, peti do kraja novembra i šesti do polovine decembra. Od drugog roka koji je u višegodišnjim ogledima dao najbolje rezultate, pa do kraja šestog - polovinom decembra, prođe skoro dva meseca, tačnije 54 dana. Smanjenje prinosa zbog rokova setve može biti skoro 30  kilograma  po danu zakašnjenja. Tako da ukupno smanjenje prinosa iz kasnih rokova u odnosu na optimalni iznosi i do 1.500 kilograma i to samo zbog roka setve, iako su primenjene ostale agrotehničke mere.

Zato uvek, kada se steknu uslovi pšenicu  treba sejati imeđu 10. i 20. oktobra. U slučaju sušne jeseni i otežane osnovne klasične obrade zemljišta plugom svude gde je za predkulturu bila osnovna obrada na punu dubinu, treba primeniti redukovanu obradu zemljišta.Tako se štedi na vremenu, ali i u gorivu ( skoro tri puta je manji utrošak tanjiranjem u odnosu na klasičnu obradu).

Poznato je da za postizanje visokog prinosa pšenice potrebno obezbediti sve neophodne elemente biljne ishrane, pre svega azot, fosfor i kalijum. Najveći zahtevi pšenice prema azotu su  u fazama bokorenja i na  početku vlatanja, odnosno kada počinje intenzivan porast stabla. U  tim fazama pšenica i ostala žita formiraju potencijal  prinosa, pa ukoliko tada nema dovoljno azota, ostvariće se niži prinosi bez obzira na dalji tok vegetacije. Ukoliko nije urađena agrohemijska analiza zemljišta, količinu azota za prihranjivanje je moguće odrediti i procenom na terenu. Za prihranjivanje pšenice treba upotrebiti od 60 - 100 kg čistog azota po hektaru, što zavisi od preduseva, sorte, količine upotrebljenih NPK đubriva, roka setve, gustine useva. Na kiselim zemljištima treba koristiti KAN, dok đubriva AN i UREA imaju prednost na zemljištima neutralne i blago alkalne reakcije. Ako usev treba prihraniti sa više  od 60 kg čistog azota po hektaru, prihranjivanje treba izvršiti u dva navrata, pri čemu oko dve trećine  đubriva treba primeniti u prvoj prihrani, a preostalu količinu posle 3-4 nedelje, na početku intenzivnog porasta u stablo.

Takođe, savet  proizvođačima je da povedu računa o količini upotrebljenog azotnog đubriva za prihranu, jer je ona u direktnoj vezi sa brojem biljaka po jedinici površine. Ukoliko ima više od 500 biljaka po kvadratnom metru, količinu azota  treba smanjiti za 10 odsto na svakih 50 biljaka više i obrnuto. Prednost u prihranjivanju treba dati usevima iz ranijih rokova setve, bez osnovnog jesenjeg đubrenja i parcelama gde je posejano deklarisano seme. Posle prihrane đubrivom KAN, potrebno je da padne oko 10 litara kiše po kvadratnom metru , ali i da se temperatura vazduha ustali iznad 5 stepeni. Za prihranu UREOM neophodno je oko 8 stepeni, jer pri nižoj temperaturi skoro da ne funkcionišu bakterije  koje lučenjem enzima ureaza omogućavaju prevođenje amidnog oblika azota u amonijačni i nitratni.

Dipl.inž. Srđan Cvetković

PSSS "Poljoservis" Knjaževac