* U zavisnosti od vrste i načina proizvodnje, organski proizvođači u Hrvatskoj mogu da dobiju i oko 900 evra po hetaru, što je značajan podsticaj

Organska, odnosno ekološka proizvodnja, kako je u Hrvatskoj nazivaju, u ovoj susednoj državi beleži konstantan rast. Proizvodni uslovi u ovoj zemlji i Srbiji su donekle slični, a to su shvatili i poljoprivrednici u pograničnim regionima koji u ovoj, ali i drugim privrednim oblastima sarađuju i zajednički realizuju projekte. Nedavno je počeo da se realizuje još jedan prekogranični projekat. Reč je o projektu "Inovacije u sistemima organske hrane zarad održive proizvodnje i očuvanja životne sredine", čiji je nosilac Centar za koordinaciju i transfer primenjenih istraživanja u ekološkoj poljoprivredi "Selenča", a učestvuju i Centar za razvoj ekološke proizvodnje "Ivanovci" iz Hrvatske, kao i partneri iz Slovačke, Ukrajine, Mađarske i Poljske. Otvarajućoj konferenciji projekta prisustvovala je i Lidija Maurović Koščak, predstavnica Centra u Ivanovcima.
- Prema poslednjim rezultatima upisa u registar, u Hrvatskoj ima više od 4.000 organskih proizvođača, a najviše ih je u Osiječko-baranjskoj županiji iz koje i ja dolazim, jer ih je tamo registrovano oko 670. Uporedo s brojem proizvođača rastu i površine pod organskom proizvodnjom koje se po poslednjem popisu prostiru na više od 100.000 hektara. Nažalost, nemamo širok asortiman ovih proizvoda i nema ih puno u prodavnicama, jer tržište za ove proizvode u Hrvatskoj nije kreirano na odgovarajući način, kaže Lidija i navodi da dominiraju mala gazdinstva površine do dva hektara kao i da ova proizvodnja predstavlja značajnu osnovu za zapošljavanje ruralnog stanovništva.
Sa istim problemom susreću se i srpski prizvođači koji nemaju organizovan otkup svojih proizvoda već moraju da se dovijaju na koji način da ih dopreme do kupaca. Naša sagovornica kaže da se u Hrvatskoj trude da prevaziđu ovaj problem i intenzivno rade na uspostavljanju tržišta organskih proizvoda po uzoru na razvijene zemlje koje su na dobar način uredile poslovanje u ovoj oblasti. U isto vreme jačaju se kapaciteti samih poizvođača.
- Naše udruženje se trudi da pomogne proizvođačima da organizuju svoj nastup, najpre na lokalnom tržištu, a uporedo se trudimo da onima koji imaju organske proizvode omogućimo da ih plasiraju turistima na jadranskoj obali gde postoji tražnja. Postoji veliki potencijal za plasman organskih, ali i konvencionalnih proizvoda iz domaće proizvodnje turistima koji dolaze na more, ali se on, nažalost, malo koristi, zaključuje naša sagovornica.
Hrvatski organski proizvođači svoju robu prodaju uglavnom na kućnom pragu i pijacama. Centar u Ivanovcima obavlja kontinuiranu edukaciju proizvođača kako bi ih upoznali sa tim koje sve uslove treba da ispune da bi se njihovi proizvodi našli na policama marketa i ostvarili bolju zaradu.
- To znači da ako proizvode, na primer, xem, on mora biti proizveden u registrovanom objektu, mora proći sve analize i biti adekvatno označen i tek tada može legalno ići na tržište, kaže Lidija.
Poznato je da organska proizvodnja zahteva mnogo ulaganja i rada, a zarada je, kao i u konvencionalnoj proizvodnji neizvesna. Činjenica je da ovi proizvodi imaju veću cenu od drugih koji potiču iz redovne proizvodnje, ali se takođe događa da ta razlika ne pokriva u potpunosti razliku u ulaganjima. Ono u čemu su hrvatski proizvođači u prednosti jesu subvencije. Naime, iako su kod nas davanja iz buxeta u poslednje vreme povećana nekoliko puta, to, po rečima proizvođača, ni izbliza nije dovoljno da bi oni bili konkurentni. Hrvatski proizvođači pak dobijaju sume koje za naše uslove deluju veoma primamljivo.
- Podsticaji za organsku proizvodnju se razlikuju u zavisnosti od vrste proizvodnje, ali organski proizvođači mogu da ostvare i oko 900 evra po hektaru. Iznos podsticaja izračunava se po modelu koji se primenjuje u celoj EU i sastoji se od više delova koji se različito boduju. Imate na primer situaciju da u Hrvatskoj naglo rastu površine pod organskim zasadima oraha i lešnika koji kao voće dobijaju značajne podsticaje. Međutim, dobro je poznato da uzgoj ovih voćnih vrsta ne iziskuje toliko rada kao kada je reč o nekom drugom voću. Moguće je da je upravo to jedan od razloga za podizanje ovih zasada, smatra Lidija Maurović Koščak.
Naša sagovornica kaže da postoji mnogo razloga da se organski proizvođači udružuju prvo na lokalnom, zatim i na nivou svoje države, ali i regionalno. Jer, kako napominje, bez obzira na to koliko će se organska proizvodnja u budućnosti razvijati, tržišta naših zemalja su mala i zato treba da sarađuju. Postoji mnogo sličnosti, kako smatra, koje povezuju proizvođače u našem regionu. Postoje i razlike, jer, na primer, Srbija je jedan od navećih proizvođača organskog bobičastog voća dok ga u Hrvatskoj gotovo i nema. S druge strane, hrvatski proizvođači su među najvećim uzgajivačima organskog lekovitog bilja. Razmena ideja, robe, ali i zajednički plasman na treća tržišta mogli bi da budu neki od modela buduće saradnje.

Tekst i foto:
Aleksandra Milić


HRVATSKA ŽELI OSAM ODSTO POVRŠINA POD ORGANSKIM USEVIMA

U Hrvatskoj, od ukupnih površina pod organskim usevima, najviše zauzimaju krmne biljke, oko 20.000 hektara, pod industrijskim biljem je 14.885, pod žitaricama 13.612, a pod povrćem tek oko 422 hektara. Najmanje površina je pod mahunarkama, proteinskim i korenastim biljkama (126 ha). Pod višegodišnjim zasadima u 2018. godini bilo je 13.280 hektara.
Po rečima Lidije Maurović Koščak, politička i građanska svest o ekološkim pitanjima u Hrvatskoj još uvek nije na zadvovoljavajućem nivou. U prilog tome govori činjenica da Hrvatska pod organskom proizvodnjom ima 6,3 odsto zemljišta koje se koristi u poljoprivredi, što je ispod proseka zemalja EU gde države u proseku imaju po sedam odsto površina u organskom sistemu proizvodnje.
Prema akcionom planu koji je donet 2011. godine, Hrvatska je do 2016. trebala da ima osam odsto površina pod organskim usevima, ali to nije dostignuto. Međutim trend razvoja organske proizvodnje u susednoj državi nagoveštava da će se željeni cilj dostići u skorijoj budućnosti.
Da podsetimo, površine pod organskim usevima u Srbiji se već godinama vrte oko brojke od 0,4 odsto ukupnih poljoprivrednih površina.